Sasvim je neosporno da nas ova otkrića moderne nauke dovode do zaključka da vrijeme nije apsolutna činjenica, kako to smatraju materijalisti, već da je to jedna relativna percepcija. Zanimljivo je da je ova činjenica, koju nauka nije primjećivala do XX stoljeća, saopćena u Kur’anu koji je objavljen prije 14 stoljeća. U svojim ajetima Kur’an sasvim jasno čovjeku stavlja do znanja da je vrijeme relativan pojam.
Naučno potvrđenu činjenicu da je vrijeme jedna psihološka percepcija, da se, shodno događajima, mjestu i uvjetima, različito percipira moguće je pročitati u dosta kur’anskih ajeta. Prema kur’anskom saopćenju, naprimjer, jedan cijeli ljudski vijek je veoma kratak period:

Bit će onog Dana kad vas On pozove, i odazvat ćete se, hvaleći Ga, i pomislit ćete da ste ostali samo malo vremena. (Al-Isra’, 52)

A na Dan kada ih On sakupi učinit će im se da su boravili samo jedan čas u danu, i jedni druge će prepoznati... (Yunus, 45)

A koliko ste godina na Zemlji proveli?" - upitat će On. "Proveli smo dan ili samo dio dana" - odgovorit će -, "pitaj one koji su brojali." "Pa da, kratko ste proveli" - reći će On - "da ste samo znali!" (Mu’minun, 112-114)

...A samo jedan dan u Gospodara tvoga traje koliko hiljadu godina, po vašem računanju. (Al-Hajj, 47)

K Njemu se penju meleki i Džibril u danu koji pedeset hiljada godina traje. (Al-Ma’arij, 4)
On upravlja svima, od neba do Zemlje, a onda se sve to Njemu vraća u danu koji, prema vašem računanju vremena, hiljadu godina traje. (As-Sajdah, 5)

Kur’anski stil, koji je korišten u još dosta ajeta, sasvim jasno ističe da je vrijeme jedna percepcija. Na ova izražavanja naročito je moguće naići u pričama. Naprimjer, prema jednoj kur’anskoj priči, Allah je jednu grupu vjernika, ehl-i Kahf, u dubokom snu držao preko 300 godina. Kada su, potom, bili probuđeni, mislili su da su u snu proveli jedan veoma kratak vremenski period; nisu bili u stanju tačno procijeniti koliko su spavali:

Mi smo ih u pećini tvrdo uspavali za dugo godina. Poslije smo ih probudili da bismo pokazali koja će od dvije skupine bolje ocijeniti koliko su vremena proboravili. (Al-Kahf, 11-12)

I Mi smo ih, isto tako, probudili da bi jedne druge pitali. "Koliko ste ovdje ostali?" - upita jedan od njih. - "Ostali smo dan ili dio dana" - odgovoriše. - "Gospodar vaš najbolje zna koliko ste ostali" - rekoše. (Al-Kahf, 19)

Ili za onoga koji je prolazeći pored jednog do temelja porušenog grada, povikao: "Kako će Allah oživjeti ove što su pomrli?" I Allah učini te on umre i tako ostade stotinu godina, a onda ga oživje i zapita: "Koliko si ostao?" - "Dan ili dio dana" - odgovori. "Ne", reče On -, "ostao si stotinu godina. Pogledaj jelo svoje i piće svoje, - nije se pokvarilo; a pogledaj i magarca svoga - da te učinim dokazom ljudima -, a pogledaj i kosti, - vidi kako ih sastavljamo, a onda ih mesom oblažemo." I kad njemu bi jasno, on povika: "Ja znam da Allah sve može!" (Al-Baqarah, 259)

Kao što se vidi, ovaj ajet otvoreno naglašava da je Allah lišen vremena, za razliku od čovjeka koji mu je zavisan. Glede primjera iz prethodnog kur’anskog ajeta, čovjek nije u stanju čak ni poimati dužinu vremena provedenog u snu. Bilo bi, u ovom slučaju, krajnje iracionalno tvrditi da je (kao u iskrivljenoj materijalističkoj logici) vrijeme apsolutno.

Postojanje vremenskog relativiteta upozorava nas na jednu veoma značajnu činjenicu: da je relativitet toliko promjenjljiv da jedno vremensko razdoblje koje za nas traje milijarde godina u jednoj drugoj dimenziji može trajati čak samo jednu sekundu. Čak, jedan veliki vremenski period od nastanka univerzuma do njegovog kraja u drugoj dimenziji može trajati, ne jednu sekundu, već samo jedan "trenutak".

Upravo ovdje je bit jedne činjenice koja se zove sudbina, a to je ono što većina ne može shvatiti, a i ono što materijalisti ne shvaćajući i poriču. Sudbina je Allahovo znanje svih događaja iz prošlosti i budućnosti. Jedan značajan dio čovječanstva ne može poimati sudbinu, te postavljaju pitanje kako Bog može znati ono što se nije dogodilo. Međutim, "nerealizirani događaji" samo su za nas nerealizirani događaji. A Bog nije podložan vremenu i prostoru, što je, inače, Sam i stvorio. Iz tog razloga, za Allaha su svi događaji iz prošlosti, sadašnjosti i budućnosti jedno i već su se dogodili.

Kako na ovu činjenicu upozorava Opća teorija relativiteta, Lincoln Barnett objašnjava u knjizi Univerzum i Einstein. Prema Barnettu, fenomen postojanja u potpunom značenju može "sa svom svojom veličanstvenošću poimati jedino jedan kosmički mozak".185 Volja, koju Barnett formulira kao "kosmički mozak" je znanje i um Allaha - Gospodar univerzuma. Kako god smo mi u stanju s lahkoćom u jednom trenutku vidjeti jedan lenjir kao cjelinu, sa njegovim početkom, sredinom, krajem i svim jedinicama između toga, Allah, isto tako, u samo jednom trenutku zna cijelo vrijeme, kojem smo mi podložni, od njegovog početka do njegovog kraja. A, živeći u vremenu, čovjek samo biva svjedokom sudbine koju je za njega Allah stvorio.

U međuvremenu, treba skrenuti pažnju i na površnost iskrivljenog poimanja sudbine koje je veoma rasprostranjeno u masama. U ovom iskrivljenom poimanju preovladava jedno sujevjerno mišljenje po kojem je Allah za čovjeka odredio jednu "sudbinu" koju čovjek u datom trenutku može izmijeniti. Naprimjer, za čovjeka koji je preživio neki kritičan trenutak u životu koristi se jedna laička formulacija kao "pobijedio je sudbinu". Međutim, svoju sudbinu niko ne može promijeniti. Čovjek koji je preživio određeni kritični trenutak nije umro zbog toga što u njegovoj sudbini nije bilo propisano da umre. Izgovaranje formulacije "pobijedio sam sudbinu" od strane onih koji sami sebe zavaravaju, a i njihovo psihološko stanje je također dio njihove sudbine.

Pošto je, sudbina Allahovo znanje i za Allaha, Gospodara cijelog vremena i prostora, koji u jednom trenu zna svo vrijeme, sve je zapisano i već završeno.

Da je za Allaha vrijeme jedna cjelina, razumijemo i iz stila koji je korišten u Kur’anu; određeni događaji, koji se za nas još nisu dogodili, u Kur’anu se objašnjavaju kao događaji koji su se već davno odigrali. Kao ilustracija mogu poslužiti ajeti koji govore o čovjekovom polaganju računa pred Allahom na ahiretu, a koji se iznose kao događaj koji je već okončan:

I u rog se puhnulo, i umrli su oni na nebesima i oni na Zemlji, ostali su samo oni koje je Allah odabrao; poslije se u rog po drugi put puhnulo i oni su, odjednom, ustali i čekali. I Zemlja je svjetlošću Gospodara svoga zasjala i Knjiga se postavila, vjerovjesnici i svjedoci su dovedeni, i po pravdi im se svima presudilo, nikome se nije nepravda učinila; svako je dobio ono što je zaslužio, jer On dobro zna šta je ko radio. Oni koji nisu vjerovali u gomilama su u džehennem natjerani... A oni koji su se Gospodara svoga bojali u povorkama su u džennet povedeni... (Az-Zumar, 68-74)

Drugi primjeri o ovom pitanju su slijedeći:
I svako je došao, a s njim i vodič i svjedok. (Qaf, 21)

I nebo se razdvojilo - tada je labavo bilo. (Al-Haqqah, 16)

I džennetom i svilom ih za ono što su trpjeli nagradio: naslonjeni na divanima, oni u njemu ni mraz ni žegu neće osjetiti. (Ad-Dahr, 12-13)

I kada se džehennem svakome ko vidi ukazao. (An-Nazi’at, 36)

Danas su se oni koji su vjerovali - nevjernicima podsmijavali. (Al-Mutaffifin, 34)

I grešnici ugledaše vatru i uvjeriše se da će u nju pasti, i da im iz nje neće povratka biti.(Al-Kahf, 53)

Što god ti važno činio, i što god iz Kur’ana kazivao, i kakav god vi posao radili, Mi nad vama bdijemo dok god se time zanimate. Gospodaru tvome ništa nije skriveno ni na Zemlji ni na nebu, ni koliko trun jedan, i ne postoji ništa, ni manje ni veće od toga, što nije u Knjizi jasnoj. (Yunus, 61)

Teme o materiji, nadvremenu i natprostoru koje su izložene u ovom poglavlju knjige su, u biti, veoma jasne činjenice. Apsolutno to nije, kao što je i naprijed istaknuto, filozofija ili način razmišljanja, već naučni rezultati koje je nemoguće pobiti. Pored toga što je to jedna tehnička činjenica, ni dokazi koji se zasnivaju na razumu i logici ne pružaju mogućnost drugoj alternativi o ovom pitanju: univerzum, zajedno sa materijom, od koje je načinjen, i vremenom, jedna je slika-tvorevina. Jedan, dakle, sklop percepcija.

Materijalisti osjećaju poteškoće u poimanju ovoga. Ako se, ilustracije radi, ponovno vratimo na Politzerov primjer autobusa, uočit ćemo da, iako mu je tehnički poznata činjenica da ne može izaći izvan percepcija, Politzer je to mogao prihvatiti samo za određene događaje. Za njega se, dakle, događaji prije udara autobusa formiraju u mozgu, ali u trenutku kada autobus vrši udar, događaji izlaze iz mozga, čime postižu svoju materijalnu realnost. Logička defektnost u aktualnom slučaju je sasvim jasna; i Politzer je upao u Johnsonovu zabludu po kojoj "šutam kamen - noga me zabolje - dakle - kamen postoji". On nije u stanju poimati da je i sila, koja se osjeća prilikom udara autobusa, u biti, samo jedna percepcija.

Stvarni podsvjesni razlog zbog koga materijalisti ne mogu shvatiti ovo pitanje je osjećaj velikog straha od činjenice sa kojom će biti suočeni u trenutku kada shvate. Da čak i samo "naslućivanje" ovog pitanja naučnike-materijaliste vodi u nespokojstvo i strah, Lincoln Barnett ovako objašnjava:
Dok su filozofi sve materijalne činjenice doveli na nivo percepcija svijeta-siluete, naučnici su sa strahom i nespokojstvom naslućivali granice ljudskih čula.186

Materijalistu zahvati veliki strah kada se objašnjava činjenica po kojoj su vrijeme i materija samo percepcije. Pošto su materija i vrijeme, za njih, jedina dva pojama apsolutnog postojanja. To su gotovo njihovi idoli kojima se klanjaju, s obzirom da vjeruju da su (uz nezaobilazni evolucioni put) materijalna i vremenska tvorevina.

A kada osjete da je univerzum u kojem žive, Svijet, njihova tijela, ostali ljudi, filozofi-materijalisti koji ih plijene svojim idejama, ukratko sve - samo percepcija, cijelo njihovo biće obuzima osjećaj prestravljenosti. U jednom trenutku se udaljava i gubi sve ono na što su se oslanjali, u što su vjerovali i od čega su očekivali pomoć. Osjete, zapravo, jedan vid bespomoćnosti koju će osjećati na Sudnjem danu, a koja je opisana u slijedećem ajetu: I oni će se toga dana Allahu pokoriti, i propast će ono što su potvarali. (An-Nahl, 87)

Od ovog trenutka, materijalisti ulažu napore u samoubjeđenje u realnost materije, iznose, o tom pitanju, svojevrsne "dokaze"; udaraju rukom o zid, šutaju kamenje, viču, galame, ali se nikada i nikako se ne mogu osloboditi istine.

Kako god se materijalisti sami žele riješiti ove činjenice, isto to nastoje udaljiti i iz mozga ostalih ljudi. Pošto su svjesni da će se objelodaniti primitivnost njihove filozofije i neosnovanost njihovog pogleda na svijet, te da će izgubiti bazu kojoj će iznositi svoje stavove ukoliko ljudi shvate stvarnu suštinu materije. Strah u kome se nalaze je razlog njihove ovolike unespokojenosti zbog činjenica koje su ovdje iznesene.

Allah nas upozorava da će se na ahiretu pojačati ovaj strah nevjernika. Allah će im se tada ovako obratiti:

A na Dan kada ih sve sakupimo, pa upitamo one koji su druge Njemu ravnim smatrali: "Gdje su vam božanstva vaša koja ste bogovima držali?" (Al-An’am, 22)

Gledaj kako će oni sami sebi lagati, a neće im biti onih koji su bili izmislili! (Al-An’am, 24)

I dok unespokojava materijaliste, činjenica da su materija i vrijeme percepcije s druge strane izaziva sasvim suprotnu reakciju kod vjernika. Veliku radost osjećaju oni koji vjeruju u Allaha, kada shvate tajnu koja okružuje materiju, pošto je to činjenica koja predstavlja ključ za rješavanje svih pitanja. U trenutku kada se ovaj ključ okrene, nestaju sve tajne. Čovjek koji je možda osjećao poteškoće pri poimanju mnogih pitanja uz pomoć ove činjenice doći će u položaj da to sa lahkoćom shvati.

Na taj način postaju jasna ustaljena pitanja, poput pitanja smrti, dženneta, džehennema, ahireta i promjene dimenzije, te se sa lahkoćom dolazi do odgovora važnih pitanja, kao što su: "gdje je Bog?", "šta je bilo prije Njega?", "ko Ga je stvorio?", "koliko će trajati zagrobni život?", "gdje se nalaze džennet i džehennem?", "da li oni postoje i sada?" i sl. Postaje, također, pojmljiv sistem Allahovog stvaranja univerzuma ni iz čega. To je čak takva tajna uz pomoć koje postaju apsurdna pitanja kao "kada?" i "gdje?". Pošto, u ovom slučaju nestaju i vrijeme i prostor. U trenutku poimanja neprostornosti, postaje sasvim jasno da se, zapravo, sve, i džennet, i džehennem i Svijet, nalaze na istom mjestu. A, u trenutku poimanja nadvremenosti, postaje jasno i to da se sve događa u jednom trenu; ništa se ne očekuje, vrijeme ne protiče i sve se već dogodilo i sve je već okončano.

Uporedo sa poimanjem ove tajne, dunjaluk za vjernika počinje ličiti na džennet. Gube se sva materijalna nespokojstva, podozrijevanja i strahovi koji tište čovjeka. Čovjek shvata da cijeli univerzum ima samo jednog Gospodara, da On Svojom voljom oblikuje materijalni svijet i da se jedino prema Njemu mora orijentirati.

Poimanje ove tajne je najveća ovosvjetska dobit.

Zajedno sa ovom činjenicom, postaje razumljiva i još jedna veoma značajna kur’anska činjenica koje smo se i naprijed dotakli: činjenica da je Allah čovjeku "...bliži od vratne žile kucavice" (Qaf, 16) Kao što je poznato, žila kucavica se nalazi u samom čovjeku. Ne može, glede materjalističkog pogleda na svijet, postojati udaljenost koja je čovjeku bliža od njegove unutrašnjosti. Ova činjenica se, međutim, može jednostavno objasniti činjenicom neprostora. Kao što je očito, i ovaj ajet se bolje poima uz pomoć ove činjenice.

Eto, to je istina. Mora se imati na umu da za čovjeka nema drugog prijatelja i pomoćnika osim Allaha. Ne postoji ništa osim Allaha; kod Njega ćemo tražiti pribježište, od Njega ćemo tražiti pomoć, On je jedino apsolutno biće koje će nam odgovoriti...

Gdje god da se okrenemo, Allahovo lice je tamo...