Zajedno sa onim što smo do sada izložili, postignuta je kategoričnost da u biti ne postoji "trodimenzijalno mjesto", da je to jedna predrasuda apsolutno zasnovana na percepcijama i da se cijeli život odvija u "neprostoru". Tvrditi suprotno ovome predstavlja praznovjerje koje je daleko od razuma i nauke, pošto ne postoji niti jedan valjan dokaz o fizičkom postojanju Svijeta. 

Ova situacija ruši prvu hipotezu koja predstavlja osnovu materijalističke filozofije. Ova hipoteza pretpostavlja da je materija apsolutna i neuništiva. Druga materijalistička hipoteza je hipoteza po kojoj je i vrijeme apsolutno i beskonačno, a što je, također, praznovjerje kao i prva hipoteza.

Percepcija zvana vrijeme je, zapravo, metod uspoređivanja jednog trenutka sa drugim. Ovu tvrdnju možemo ilustrirati slijedećim primjerom: Ako udarimo u neki predmet, pojavit će se jedan određen zvuk. Kada nakon pet minuta ponovo udarimo u isti predmet, ponovo će se pojaviti zvuk. Čovjek misli da je između prvog i drugog zvuka protekao određeni period i to naziva "vremenom". Međutim, u trenutku kada čuje drugi zvuk, prvi zvuk se sastoji samo od imaginacije u mozgu. To je samo podatak koji postoji u mozgu. Uspoređujući trenutak u kojem živi sa onim iz memorije, čovjek postiže percepciju vremena. U slučaju da nema ove usporedbe, ne bi postojala ni percepcija vremena. 

Isto tako, čovjek pravi usporedbu kada kroz vrata uđe u jednu prostoriju, a potom ugleda kako drugi čovjek sjeda na fotelju koja se nalazi na sredini prostorije. U trenutku dok čovjek, kojeg je vidio, sjeda u fotelju, slike vezane za njegovo otvaranje vrata i kretanje prema sredini prostorije samo su podaci koji se nalaze u mozgu. Percepcija vremena pojavljuje se kada napravimo usporedbu između ovih slika i trenutka kada čovjek sjeda u fotelju. 

Ukratko, vrijeme postoji pravljenjem usporedbe između određenih imaginacija koje se skrivaju u mozgu. Ako čovjek ne bi imao memorije, onda mozak ne bi mogao praviti komentare ove vrste, a prema tome ne bi se obrazovala ni percepcija vremena.

Razlog zbog kojeg neko kaže "ja imam trideset godina" je u činjenici da se u mozgu skupilo određenih podataka koji pripadaju aktualnom broju godina. U slučaju da nema memorije, ne bi mogao razmišljati o tolikom vremenskom periodu i komunicirao bi samo sa "trenutkom" u kojem živi.

Iznoseći primjere mislilaca i naučnika koji su o ovom pitanju izrazili svoj stav, nastojat ćemo ovo pitanje detaljnije razjasniti. Nobelovac, poznati profesor genetike i mislilac, François Jacob, u svojoj knjizi Igra mogućnosti kaže slijedeće o toku vremena unazad:

"Filmovi koji se prikazuju unazad pružaju nam mogućnost da zamislimo kako bi izgledao svijet u kojem bi vrijeme teklo unazad. Jedan svijet u kojem bi se mlijeko u šoljici odvajalo od kafe i skakalo u zrak kako bi dospjelo do posudice za mlijeko; jedan svijet u kojem bi svjetlosni snopovi, umjesto izviranja iz svog izvora, izlazili iz zida i sabirali se u svom izvoru; jedan svijet u kojem bi zapanjujućom suradnjom bezbroj kapljica iz vode izbacilo kamen koji bi poslušno poskakivao da bi se smjestio u šaku djeteta. Ali, u ovakvom svijetu u kome vrijeme teče naopako će, na isti način, biti naopako okrenuto i formiranje pamćenja i moždani razvoj. Isto će biti i sa prošlošću i budućnošću i svijet će nam apsolutno izgledati onako kao što već izgleda."180
 

Vrijeme je pojam koji je apsolutno vezan za onoga ko ga opaza. Dok isti vremenski period nekome izgleda dug, drugome moze izgledati sasvim kratak. Da bi se odredila neka zajednicka vrijednost, potrebni su izvori poput sata i kalendara, bez kojih bi bilo nemoguce naciniti definitivnu pretpostavku o pitanju vremena.

Zbog toga što se naš mozak navikao na ustaljeni sistem redoslijeda, svijet ne funkcionira kao u primjerima iz prethodnog citata i mislimo da vrijeme uvijek teče naprijed. Međutim, ovo je odluka koja je nastala u našem mozgu i zbog toga je sasvim relativna. Nikako ne možemo znati kako vrijeme u stvarnosti teče, ili da li uopće i teče. A to pokazuje da vrijeme nije apsolutna činjenica, da je samo jedan oblik percepcije.

Da je vrijeme jedna percepcija, potvrdio je i najveći fizičar XX stoljeća, Albert Einstein, svojom općom teorijom relativiteta. U svojoj knjizi Univerzum i Einstein, Lincoln Barnett je o ovom pitanju napisao slijedeće:

"Zajedno sa apsolutnim kosmosom, Einstein nije uzimao u obzir ni pojam nepromjenjljivog i konstantnog univerzalnog vremena koje teče iz beskonačne prošlosti u beskonačnu budućnost. Veliki dio nepojmljivosti koja okružuje teoriju relativiteta rodila se iz njegovog neprihvatanja da je osjećaj vremena također jedan oblik percepcije kao i osjećaj za boju... Kako god je kosmos jedan mogući slijed materijalnih bića, i vrijeme je jedan mogući slijed događaja. Vremensku subjektivnost najbolje objašnjavaju Einsteinove riječi: "Individualni životi nam izgledaju organizirani u jednoj seriji događaja. Događaji kojih se sjećamo iz ove serije su kao poredani po mjeri ‘prije’ i ‘poslije’. Iz tog razloga, za individuu postoji jedno ja-vrijeme, odnosno subjektivno vrijeme. Ovo vrijeme je samo u sebi nemjerljivo. U stanju sam napraviti takvu sponu između događaja i brojeva da jedan veliki broj neće biti u vezi sa prethodnim događajem, već sa potonjim."181

Glede Barnettove izjave, Einstein je "pokazao da su kosmos i vrijeme također oblik opažanja i da ih, kao pojam boje, oblika i veličine, nije moguće odvojiti od svijesti". Prema općoj teoriji relativiteta "ni vrijeme nema posebno i neovisno postojanje od serije događaja kojim ga mjerimo".182

S obzirom da je i vrijeme percepcija, apsolutno je vezano za onoga ko ga percipira, ono je, dakle, relativan pojam.

Brzina toka vremena mijenja se prema referencama koje koristimo prilikom mjerenja. Pošto u ljudskom tijelu ne postoji prirodni sat koji bi precizno utvrdio apsolutnu brzinu toka vremena. Kao što je istako Lincoln Barnett: "Kao što ne postoji nešto zvano boja ako ne postoji oko koje će razdvajati boje, isto tako nije ništa nijedan trenutak, sat ili jedan dan ako ne postoji događaj koji će mjeriti vrijeme."183

Relativitet vremena na najjasniji način doživljava se u snu. Iako imamo osjećaj da je satima trajalo ono što smo vidjeli u snu, u stvarnosti je sve trajalo svega nekoliko minuta, pa čak i nekoliko sekundi.

Zadržimo se na jednom primjeru da bismo još više pojasnili temu. Zamislimo da smo smješteni u jednu posebno dizajniranu prostoriju sa jednim prozorom i da smo u njoj proveli izvjesno vrijeme. Neka se u prostoriji nalazi i sat kako bismo mogli vidjeti koliko smo vremena tu proveli. Neka nam, u isto vrijeme, bude omogućeno da kroz prozor pratimo izlazak ili zalazak sunca. Kada bi nam se nakon nekoliko dana postavilo pitanje koliko smo ostali u prostoriji, naš odgovor bi bio račun vezan za povremeno gledanje na sat, a i broj sunčevih izlazaka, odnosno zalazaka. Izračunali bismo, naprimjer, da smo u prostoriji proveli tri dana. Ali, ako nam dođe osoba koja nas je zatvorila u prostoriju i kaže da smo, zapravo, u prostoriji ostali dva dana, da sunce nije pravo, nego vještačko i da je sat u prostoriji namjerno podešen da brže otkucava, tada naš račun ne bi imao nikakvog smisla.

I ovaj primjer ističe da se naše znanje o brzini vremena zasniva samo na promjenjljivim referencama percipijenta.

Relativitet vremena je konkretna činjenica koja je dokazana naučnim metodama. Einsteinova opća teorija relativiteta iznosi da se brzina vremena mijenja prema brzini nekog tijela i udaljenosti od centra gravitacije. Povećanjem brzine vrijeme se skraćuje, sabija se; radi teže i sporije, kao da se približava tački "stajanja".

Ilustrirajmo to jednim Einsteinovim primjerom. Prema ovom primjeru, dok jedan od blizanaca, koji su, normalno, iste dobi, ostaje na Zemlji, drugi kreće na put u svemir brzinom koja je približna svjetlosnoj brzini. Blizanac koji je otišao u svemir će pri povratku zateći svog brata dosta starijeg od sebe. Razlog tome je činjenica da je bratu u svemiru vrijeme sporije proticalo. Isti primjer možemo primijeniti na oca i sina: "Ako otac ima 27, a sin 3 godine, kada se nakon 30 zemaljskih godina otac vrati na Zemlju, sin će imati 33, a otac 30 godina."184

Nastanak relativiteta vremena nije u vezi s usporavanjem ili ubrzavanjem sata; relativitet vremena nastaje zbog različitih brzina rada od cjelokupnog materijalnog sistema do nivoa atoma. U jednom ovakvom okruženju u kojem se vrijeme kraća, teže funkcioniraju operacije poput otkucaja srca u ljudskom tijelu, dioba ćelija i moždane aktivnosti. Čovjek nastavlja sa svojim svakodnevnim aktivnostima, uopće ne primjećujući usporavanje vremena.