Kao što se i jasno vidi, naučna je i logična činjenica da "vanjski svijet" nema svoju materijalnu realnost, da je sklop slika ono što Allah konstantno pokazuje našoj duši. Uz sve to, generalno ljudi ne uključuju ili ne žele uključivati sve pod pojam "vanjskog svijeta".

Ako o ovom pitanju budete razmišljali hrabro i iskreno, primijetit ćete činjenicu da je vaša kuća i stvari u njoj, vikendica, vaše auto, račun u banci, vaša garderoba, bračni drug, vaša djeca, kolege sa posla i sve ostalo što imate dio "imaginarnog vanjskog svijeta" koji vam se demonstrira. Sve ono iz našeg okruženja što vidimo, čujemo ili omirišemo, ukratko sve ono što poimamo sa naših pet čula pripada ovom "imaginarnom svijetu": glas našeg najomiljenijeg pjevača, tvrdoća stolice na kojoj sjedimo, parfem čiji miris volimo, sunce koje nas grije, cvijeće sa svojim privlačnim bojama, ptica koja leti ispred našeg prozora, gliser koji brzo plovi površinom mora, bašča sa plodnim usjevima, računar koji koristite na radnom mjestu ili muzička linija najsavremenije svjetske tehnologije...

To je činjenica, pošto je svijet samo sklop slika stvoren da čovjeka stavlja na kušnju. U toku svog kratkog života čovjek se, zapravo, stavlja na kušnju percepcijama koje nemaju svoje uporište u realnosti. A ove percepcije se prikazuju kao naročito ukrašene i privlačne. O ovoj činjenici nas Kur’an informira na slijedeći način:

Ljudima se čini da je lijepo samo ono za čim žude: žene, sinovi, gomile zlata i srebra, divni konji, stoka i usjevi. To su blagodati u životu na ovom svijetu; a najljepše mjesto povratka je u Allaha. (Ali’Imran, 14)

Imovinom koju posjeduju ili koju žele posjedovati, novcem, zlatom, srebrom, dolarima, nakitom, bankovnim računima, kreditnim karticama, odjećom, autima, ukratko raznovrsnom opčinjenošću bogatstvom, većina ljudi se udaljava od svoje vjere, zaboravlja ahiret i jedino se orijentira na ovaj svijet. Izgovorima poput "zauzet sam", "imam ideale", "imam odgovornost", "nemam vremena", "imam obaveze koje moram ispoštovati", "kada ostarim" čovjeka zavara "ukrašeno i privlačno" lice ovog svijeta, te zaboravlja na svoje stvarne obaveze; ne klanja namaz, ne dijeli svoju imovinu siromašnima, ne orijentira se ka ibadetima koji će mu osigurati dobit na budućem, vječnom svijetu. Naprotiv, svoje živote troše radeći na postizanju ovosvjetske dobiti. U ajetu "Oni znaju samo spoljašnju stranu života na ovom svijetu, a prema onom svijetu su ravnodušni." (Ar-Rum, 7) tačno se opisuje baš ova ljudska slabost.

Ako čovjek dublje razmisli u kontekstu ovdje izloženog, onda će i sam uočiti ovu izvanrednu i zapanjujuću situaciju. Da je, dakle, sve ovozemaljsko što nas okružuje samo imaginacija...

Činjenice koje smo iznijeli u ovom poglavlju knjige, dakle činjenice da je sve samo slika, veoma je bitno sa pozicije apsurdnosti ove pohlepe i orijentiranosti samo na ovaj svijet. Razumijevanjem ove činjenice pokazuje da je imaginacija sve što čovjek posjeduje ili što želi posjedovati; placevi do kojih se pohlepno došlo, djeca čijim postojanjem se ponosimo, bračni drug, naša tijela, položaj, završene škole, provedeni odmori... U ovom slučaju je, također, uzaludna i pohlepa, provedeno vrijeme i uloženi napori u ime svega navedenoga.

Ponižavajuće je, dakle, za određene ljude koji se ponose i hvale svojom pokretnom i nepokretnom imovinom, "svojim lađama, helikopterima, fabrikama, firmama, villama, zemljom", baš kao da to stvarno i postoji. Bogataši koji se "šepure" krstarenjem u svojim lađama, oni koji se pred okolinom šepure svojim autima, koji u svakoj prilici ističu svoje bogatstvo, koji misle da ih njihov položaj čini superiornijim od drugih..., svi oni bi morali znati položaj u koji će doći nakon saznanja da je imaginacija sve ono čime se oni ponose i čime demonstriraju svoju superiornost.

Slično tome veoma često se vidi i u snu. I u snovima, također, ima kuća, brzih automobila, krajnje dragocjenih nakita, smotuljaka i smotuljaka dolara, gomila i gomila zlata i srebra. I u snovima se može naći na visokom položaju, biti vlasnik fabrika od nekoliko hiljada uposlenih radnika, imati moć za upravljanje ljudima, imati odjeća koju će ostale ostavljati zadivljenjenima... Međutim, kako god bi ih ponizilo hvalisanje nekim prestižom iz sna, apsolutno identična situacija tome je i hvalisanje onime što posjeduju u "stvarnom životu". Na kraju, i ono što se vidi u snu, a i ono iz "stvarnog života" sastoji se samo od slika nastalih u našem mozgu.

Poput ovoga, većina ljudi će se zastidjeti i svojih reakcija, koje pokazuju u toku života, kada postanu svjesni činjenične situacije. Oni koji se izbezumljeno svađaju, koji varaju, primaju mito, koji se bave krivotvorstvom, koji lažu, koji su škrti, koji ljudima nanose povrede, koji ih grde i psuju, oni sa izbezumljenim i agresivnim ponašanjem, zaslijepljeni mjestom i položajem, koji zavide, koji oholo hodaju po Zemlji i svi ostali neprimjerenog ponašanja će biti osramoćeni kada uoče da su sve to činili u jednom imaginarnom okruženju.

S obzirom da je Allah Tvorac slika koje nazivamo "dunjalukom", ne smijemo gubiti iz vida da je i vlasnik svega ovozemaljskoga samo i jedino Allah, dž. š. A, upravo je ova činjenica naglašena i u Kur’anu:

Allahovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemlji; i Allah sve zna. (An-Nisa’, 126)

U aktualnom kontekstu potrebno je veoma dobro shvatiti slijedeći momenat: činjenica sa kojom smo suočeni ne govori nam da će "sav naš imetak koji smo pohlepno stekli, bogatstvo, djeca, supružnici, prijatelji, titula i položaj jednog dana nestati i da zbog toga nemaju svrhe". Zapravo nam govori da "sve što imamo, ustvari, uopće i ne postoji, sve je sačinjeno od jedne imaginacija, sve to je slika koju nam Allah predočava da bi nas time stavio na kušnju". Ako pažljivo obratite pažnju, uočit ćete da postoji velika razlika između tog dvoga.

Ako u ovom trenutku čovjek i ne prihvati ovu činjenicu, čak ako i prevari sam sebe smatrajući da postoji sve ono što posjeduje, na kraju će mu, kada nakon smrti, na ahiretu bude ponovo proživljen, sve biti krajnje kristalno jasno. Toga dana će se "vid izoštriti" (Qaf, 22) i sve će se jasnije uočavati. Ako se, međutim, dunjalučki život proveo u trci za imaginarnim ciljevima, poželjet će da tamo nikada nije ni živio, uzaludno će govoriti "Kamo sreće da me je smrt dokrajčila - bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više!" (Al-Haqqah, 27 - 29).

A, obaveza čovjeka obdarenog razumom je da nastoji shvatiti ovu nepobitnu činjenicu dok još ima vremena. U protivnom, na kraju će doživjeti katastrofu ukoliko cijeli život bude trošio u trci za imaginacijama, u trci za nečim što ne postoji. Allah ovako iznosi krajnju situaciju ljudi koji su zaboravili na svog Stvoritelja i koji su išli za dunjalučkim imaginacijama (ili "fatamorganama"):

A djela nevjernika su kao varka u ravnici u kojoj žedan vidi vodu, ali kad do tog mjesta dođe, ništa ne nađe, - a zateći će da ga čeka kraj njega Allahova kazna i On će mu potpuno isplatiti račun njegov jer Allah veoma brzo obračunava. (An-Nur, 39)

Od samog početka ovog poglavlja naučno je prezentirano da materija nema apsolutno postojanje, onako kako to tvrde materijalisti, naprotiv da je samo sklop percepcija stvorenih od strane Allaha, dž. š. Što se tiče materijalista, oni se, naspram ove jasne činjenice koja ruši sve njihove filozofije, opiru krajnje dogmatskim stavom i protulogikom.

Naprimjer, jedan od najvećih branilaca materijalističke filozofije XX stoljeća, okorjeli marksista, George Politzer, kao "veliki dokaz" postojanja materije iznosi "primjer autobusa". Prema Politzeru, također se i mislioci, koji zastupaju mišljenje da je materija jedna percepcija, da ne bi bili pregaženi, sklanjaju kada na autoputu ugledaju autobus i to je dokaz stvarnog postojanja materije.172

A, drugi poznati materijalista, Johnson, šutajući kamenje nastojao je "dokazati" njihovo fizičko postojanje nakon što mu je objašnjeno da je materija sklop percepcija.173

Sličan primjer je iznio i Politzerov idejni učitelj i jedan od utemeljivača dijalektičkog materijalizma, Friedrich Engels. "Da su kolači koje jedemo percepcije, onda oni ne bi mogli utoliti našu glad" - pisao je Engels.174

Primjeri ove vrste i rečenice ispunjene srdžbom, poput "razumjet ćete postojanje materije kada primite šamar", mogu se pročitati u knjigama poznatih materijalista Marxa, Engelsa i Lenjina.

Defektnost poimanja koje je razlog iznošenja svih ovih primjera od strane materijalista je u pogrešnom razumijevanju činjenice da je "materija jedna percepcija", te shvatanju te postavke kao "materija je jedna igra svjetlosti". Smatraju da je pojam percepcije ograničen samo na vid, a da percepcije poput dodira posjeduju svoju materijalnu protuvrijednost. Nakon što autobus udari čovjeka, također, govore: "Udario je, znači da to nije percepcija!" Momenat koji ne mogu razumjeti je da se sve percepcije, poput tvrdoće, udara i bola prilikom udara autobusa, također formiraju samo u mozgu.

Ovu činjenicu najbolje ilustrira primjer sna. U snu čovjek može doživjeti veoma realne događaje. U stanju je padati sa stepenica i lomiti nogu, doživljavati ozbiljne saobraćajne nezgode, naći se pod autobusom, utoliti glad jedući kolače. Snove koji liče na događaje koje susrećemo u svakodnevnom životu, također, doživljavaju se sa istom uvjerljivošću i istim emocijama kao i na javi.

Osoba koja u snu vidi da ga je udario autobus može se, nakon udesa, opet u snu, naći u bolnici, shvatiti da je ranjen, mada je, zapravo, riječ samo o snu. Čovjek u snu, opet, može vidjeti da je umro nakon neke nesreće, da mu meleki uzimaju dušu i da počinje sa ahiretskim životom. (Ovaj slučaj se, također, na isti način doživljava i u stvarnom dunjalučkom životu koji je, kao i san, jedna percepcija.)
Slike, zvukove, osjećaj dodira, bol, svjetlost, boje, sve vrste emocija vezanih za događaje doživljene u snu na veoma jasan način primaju se čulima. Sve percepcije kojima komuniciramo u snu prirodne su koliko i one iz stvarnog života. Čovjek se u snu najede iako je kolač koji je pojeo samo jedna percepcija. Zbog toga što je i najesti se (sitost) također percepcija. U stvarnosti, međutim, ta osoba u tom trenutku leži ispružena na krevetu. U blizini niti ima stepenica, ni saobraćaja, ni autobusa, a ni kolača.

Osoba koja je u snu vidi i doživljava emocije i percepcije koje nemaju svoju protuvrijednost u stvarnom životu. Osjećanjem, viđenjem i doživljavanjem u snu nečega što nema svoju materijalnu protuvrijednost u "vanjskom svijetu" je veoma jasan dokaz da je "vanjski svijet" u potpunosti obrazovan od percepcija.

Oni koji prihvataju materijalističku filozofiju, a naročito marksisti, nerviraju se kada im se objašnjava ova činjenica, kada im se, dakle, iznosi bit materije. Marx, Engels i Lenjin su, o ovom pitanju, iznosili neznalačke i površne logičke primjere, davali naprasita saopćenja.
 

SVIJET U SNU

Za vas je materija sve što se može vidjeti okom ili dohvatiti rukom. Međutim i u snu "vi vidite očima, dirate rukama", mada u biti ne postoje ni ruke ni oči, a ni nešto što bi se moglo vidjeti ili dodirnuti. Ne postoji nikakva materijalna realnost van mozga koja bi sve ovo osigurala. Sasvim jasno, u zabludi ste. Dobro, šta je to što razdvaja san od jave? Na kraju, oba svijeta se formiraju u mozgu. Ako u toku sna sa lahkoćom možemo da živimo u jednom nestvarnom svijetu, onda isto to vrlo dobro važi i za svijet u kojem živimo. Ne postoji nikakvo logičko obrazloženje koje bi predstavljalo prepreku da, kada se probudimo, mislimo kako smo ušli u jedan dugi san koji nazivamo stvarnim životom. Razlog što san smatramo imaginacijom, a dunjaluk stvarnošću su samo naše navike i predrasude. Sve ovo nas upućuje na zaključak da ćemo se jednog dana, kao kada se budimo iz sna, probuditi iz ovosvjetskog života za koji u ovom trenutku smatramo da ga živimo.

Oni su, međutim, trebali shvatiti da su ta ista saopćenja mogli dati i u snu: da i u snu čitaju Das Kapital, da učestvuju na mitinzima, da dolaze u sukob sa policijom, da ih kamen pogađa u glavu i čak da osjećaju kako im rana krvari. Kada bi im se u snu postavilo pitanje, oni bi odgovorili da je "apsolutna materija" također i ono što su vidjeli u tom trenutku. Isto kao što "apsolutnom materijom" smatraju i ono što vide u budnom stanju. Međutim, sve ono što se vidi, doživi ili osjeti, bilo u snu ili u svakodnevnom životu, je percepcija.

Uzmimo u razmatranje Politzerov primjer saobraćajne nesreće: Ako nerve, koji vode od pet organa čula do mozga, čovjeka, kojeg je pregazio autobus, paralelno povežemo sa mozgom nekog drugog čovjeka, recimo Georga Politzera, dogodit će se da Politzera, koji sjedi kod kuće, također udari autobus i to u trenutku kada udara čovjeka u nesreći. Tačnije, sve emocije koje preživljava čovjek kojeg je udario autobus će, poput slušanja iste muzike sa dva različita zvučnika koji su priključeni na kasetofon, početi doživljavati i Politzer. Iako sjedi kod kuće, Politzer će osjećati, vidjeti i doživljavati zvuk kočnica autobusa, udar autobusa, slike slomljene ruke i krv, bolove od loma, prizor uvođenja u operacionu salu, čvrstoću gipsa, slabost u ruci...

Sa koliko god osoba da se povežu živci čovjeka iz nesreće, svi će, kao i Politzer, preživljavati nesreću od početka do kraja. Ako čovjek iz nesreće padne u komu, i svi ostali će također pasti. Čak, ako bi se sve percepcije vezane za aktualnu saobraćajnu nesreću snimile na neki uređaj i ako bi se, premotavanjem na početak, konstantno davale nekoj drugoj osobi, ta bi osoba stalno doživljavala udar autobusa.

Dobro, koji je, u tom slučaju, stvarni autobus koji je izazvao udar? Materijalistička filozofija nema neproturječnog odgovora na ovo pitanje. Ispravan odgovor je da su saobraćajnu nesreću svi, sa svim detaljima, preživljavali u svojim mozgovima.

Isti slučaj je i sa onim što jede kolač, ili što šuta kamen. Ako nerve Engelsa, koji osjeća sitost i napuhanost stomaka nakon jedenja kolača, koji vode od pet organa čula do mozga, paralelno povežemo sa mozgom druge osobe, i ta osoba će jesti kolač u trenutku kada i Engels bude jeo i osjećati sve ono što i Engels osjeća. Ako paralelno sa drugom osobom povežemo nerve materijaliste Johnsona, kojeg noga boli nakon šutanja kamena, onda će i ta osoba šutati kamen i osjećat će bol u nozi.

Dobro, koji je kolač i kamen stvaran? Ni na ovo pitanje materijalistička filozofija ne može dati neproturječan odgovor. Ispravan i neproturječan odgovor je slijedeći: I Engels i druga osoba su u svojim mozgovima jeli i najeli se kolača. I Johnson i druga osoba su u svojim mozgovima preživljavali sve detalje u trenutku šutanja kamena.

U prethodnom primjeru sa Politzerom načinimo slijedeće izmjene: nerve Politzera koji sjedi kod kuće spojimo sa mozgom čovjeka koji će doživjeti nesreću, a nerve čovjeka iz nesreće povežimo sa mozgom Politzera. U ovom slučaju će, iako sjedi u kući, Politzer doživjeti udar autobusa, a čovjek sa ulice, unatoč svoj silini nesreće, neće uopće osjetiti ništa u vezi sa nesrećom, pošto će imati puni osjećaj da sjedi u kući. Isti slučaj može se primijeniti i na primjerima kolača i kamena.

Kao što se vidi, nemoguće je da čovjek nadmaši i da izađe van svojih percepcija. U tom slučaju, sve je moguće predočiti ljudskoj duši, čak i u odsutnosti tijela i bilo kakvog materijalnog postojanja, a i materijalnog okruženja. U tolikoj mjeri je to moguće da dotična osoba to ne može razumjeti. Čak, predočene trodimenzionalne perfektne slike će smatrati stvarnošću i apsolutno će biti sigurna u njihovo stvarno postojanje. Pošto je svaki čovjek podređen percepcijama koje stvaraju osjećaj u organima čula.

Ovako svoje razmišljanje, o ovom pitanju, iznosi engleski filozof David Hume:

"Veoma iskreno, kada uđem u sastav nečega što sam kažem, ja se stalno susrećem sa jednom specijalnom percepcijom ili nečim drugim što je u vezi sa vrućim ili hladnim, svjetlošću ili sjenom, ljubavlju ili mržnjom, bolom ili užitkom. Apsolutno ne mogu zateći sam sebe u bilo koje vrijeme bez jedne percepcije i nikada ne mogu pratiti bilo šta osim percepcije."175