Fizičke činjenice koje smo do sada iznijeli dovode nas do jednog neospornog zaključka: pojmovi koje vidimo, dodirujemo, čujemo i koje nazivamo "materijom", "svijetom" ili "kosmosom" jedino su i samo jedino električni signali u našem mozgu.

Naprimjer, neko ko jede voćku, on zapravo komunicira sa moždanim poimanjem voćke, a nikako sa originalom. Ono što registriramo kao "voćka" je nešto što se sastoji od moždanog poimanja elektropodataka vezanih za određeni oblik, okus, miris i tvrdoću. U slučaju da se presiječe vidni nerv koji vodi do mozga, u istom trenutku se, također, gubi i slika voćke. Ili, u slučaju prekida nerva kojim se elektrosignali prosljeđuju u mozak, doći će istovremeno i do apsolutnog prekida zapažanja mirisa, pošto voćka nije ništa drugo do moždano ocjenjivanje određenih elektrosignala.

Sve ono što vidimo u toku života, nastaje u centru vida koji se nalazi u stražnjem dijelu mozga zapremine od svega nekoliko kubnih centimetara. I slika male prostorije i nepregledni prizor horizonta staju u ovaj minijaturni prostor. U tom slučaju, ono što mi vidimo nije stvarna veličina koja postoji vani, već samo veličina koju poima naš mozak.

Postoji još jedna tačka koja se, također, mora imati u vidu: osjećaj daljine. Udaljenost, naprimjer, rastojanje između vas i ove knjige, samo je osjećaj praznine koji je nastao u mozgu. I predmeti za koje čovjek misli da su veoma daleko od njega su, zapravo, u njegovom mozgu. Ilustracije radi, kada čovjek pogleda u nebo i posmatra zvijezde, on misli da se to nalazi na udaljenosti od nekoliko miliona svjetlosnih godina. Međutim, zvijezde su u njemu, u moždanom centru vida. Vi se, također, ne nalazite ni u prostoriji u kojoj mislite da se nalazite dok čitate ovu knjigu; naprotiv, ta prostorija je u vama. Viđenje našeg tijela nas ubjeđuje da se mi tu nalazimo. Ne zaboravite, međutim, ovo: i naše tijelo je slika koja je nastala u našem mozgu.

Ista situacija važi i za sva ostala opažanja. Naprimjer, dok vam se čini da slušate televiziju iz susjedne sobe, vi ustvari komunicirate sa tonom u vašem mozgu. Nemoguće je dokazati postojanje susjedne sobe, a ni to da zvuk dolazi od nekog televizora u toj sobi. I zvukovi za koje mislimo da dolaze sa velike udaljenosti, a i govor nekoga iz naše neposredne blizine opažaju se u nekoliko kubnih centimetara čujnog centra u našem mozgu. Van ovog centra ne postoje pojmovi, kao: lijevo, desno, ispred, iza. Zvuk, dakle, do nas ne dopire ni slijeva, ni zdesna, a ni odozgo; ne postoji pravac dolaska zvuka.

Isto je ovako i sa mirisima koje zapažemo: nijedan do nas ne dopire sa velike udaljenosti. Za opažaje koji nastaju u centru za primanje mirisa mi mislimo da su mirisi vanjskih predmeta. Međutim, kako god je slika ruže u centru vida, isto tako je i njen miris u centru za primanje mirisa; vani niti ima ruže niti mirisa koji njoj pripada...

Pošto "vanjski svijet" koji nam predočavaju naša čula nije ništa drugo do sklop električnih signala koji u istom trenutku dopiru do našeg mozga. Tokom cijelog našeg života mozak radi na obrađivanju ovih signala. A mi život provodimo ne uočavajući da smo u zabludi kada mislimo da je ova "obrada" original predmeta "izvana". Varamo se, pošto sa svojim čulima mi nikada ne možemo doprijeti do originalne materije.

Otkrića moderne fizike također pokazuju da je materijalni kosmos jedan sklop opažaja. Na naslovnoj strani američkog naučnog časopisa NewScientist, koji se u svom broju od 30. januara 1999. godine bavio ovom činjenicom, nalazi se slijedeće pitanje: "S onu stranu realnosti: Da li je universum šala prvobitnih informacija i samo priviđenje materije?"

Ono što obrađuje i dovodi u razumljivo stanje signale onoga što mi smatramo "vanjskim svijetom" je, opet, naš mozak. Kao primjer uzmimo slušno opažanje. Ono što obrađuje zvučne talase koji dolaze u naše uho i što ih pretvara u jednu simfoniju je, ustvari, naš mozak. Dakle, muzika je jedan opažaj koji je nastao od strane našeg mozga. Također, kada gledamo boje, zapravo to su samo različite veličine svjetlosnih talasa koji dopiru do naših očiju. Ono što ove različite dimenzije svjetlosnih talasa pretvara u boje je opet naš mozak. "U vanjskom svijetu" nema boja. Niti je jabuka crvena, niti nebo plavo, niti su drveća zelena. Oni su takvi samo zato što smo ih poimali kao takve. "Vanjski svijet" je apsolutno vezan za onoga ko ga opaža.

Zaista, mala oštećenja mrežnjače prouzrokuju gubitak vida. Ono što većina opaža kao plavo, određeni ljudi opažaju kao zelenu boju, crvenu kao plavu, a određeni ljudi sve boje vide u različitim tonovima sive boje. Nakon ovoga, nije bitno da li je vanjski predmet u boji ili ne.

Poznati mislilac, Berkeley, na ovu činjenicu upozorava slijedećim riječima:

"Prvobitno se smatralo da postoje boje, mirisi i sl., ali su kasnije pobijena ova različita mišljenja i pokazalo se da to postoji zahvaljujući našim čulima."168

Kao zaključak: mi ne vidimo u boji predmete zbog toga što su oni u boji ili zbog toga što oni imaju materijalnu postojanost. Pošto su sva svojstva koja smo pripisali bićima i predmetima u nama, a ne u "vanjskom svijetu".

Dobro, šta onda preostaje od "vanjskog svijeta"?

Do sada smo stalno govorili o "vanjskom svijetu", te o svijetu onoga što mi vidimo i o svijetu opažanja koja nastaju u našem mozgu. Ali, s obzirom da nikada ne možemo doprijeti do "vanjskog svijeta", kako možemo znati da li ovaj svijet zaista i postoji?

Jasno je da ne možemo znati. Naprotiv, s obzirom da je sve ono što nas okružuje samo splet opažanja, a da opažanja postoje samo u mozgu, onda jedini svijet koji postoji je svijet opažanja. Jedini svijet koji poznajemo je onaj koji je u našem mozgu, koji se tamo oslikava, koji tamo dobiva ton i boju. Ukratko, ono što se pojavljuje u našem mozgu je jedan svijet, a to je ujedno i jedini svijet u čije postojanje možemo biti sigurni.

Postojanje materijalne protuvrijednosti opažanja koja percipiramo u mozgu apsolutno ne možemo dokazati. Ova opažanja sasvim izvjesno mogu imati jedan "vještački" izvor.

To možemo ilustrirati slijedećim primjerom:

Zamislimo da je naš mozak izvađen iz lobanje i da ga vještački držimo u životu u staklenoj komori. Da, također, pored njega stavimo računar koji bi bio u stanju proizvoditi sve vrsta elektrosignala. Potom da vještački proizvedemo i snimimo elektrosignale koji daju zvuk, miris ili sliku bilo kojeg detalja iz "vanjskog svijeta". Ovaj računar elektrokablovima povežimo sa centrima čula u mozgu, a potom proslijedimo do njih signale koji su u računaru snimljeni. Primanjem ovih signala, mozak će vidjeti protuvrijednost ovih signala, doživjet će, dakle, onaj detalj kojem pripadaju ovi signali.

Ovom računaru možemo, također, poslati i elektrosignale vezane za naš izgled. Kada pošaljemo protuvrijednost elektroosjetila poput dodira, sluha i vida koja poimamo dok, naprimjer, sjedimo za stolom, naš mozak koji je smješten u staklenoj komori će nas poimati u vidu, recimo, jednog poslovnog čovjeka koji sjedi u svom birou. Ovaj imaginarni svijet će postojati sve dok iz računara stižu aktualni signali. Apsolutno neće razumjeti da se sastoji samo od mozga, pošto je, za stvaranje jednog svijeta u mozgu, dovoljno da do kompetentnih centara stignu potrebni signali. Ovi signali mogu stizati i iz vještačkog izvora, kao što je računar u ovom slučaju.

O ovom pitanju poznati naučni filozof Bertrand Russell kaže slijedeće:

"... Što se tiče osjećaja dodira dok prstima pritišćemo stol, to je jedno elektrodjelovanje na protonima i elektronima koji se nalaze na vrhovima prstiju. Prema modernoj fizici, ovo djelovanje nastalo je od blizine elektrona i protona stola. Da se isto djelovanje na vrhovima prstiju pojavilo na neki drugi način, osjetili bismo isto bez obzira što ne bi bilo stola.169

Da, sasvim je lahko da se zavaramo misleći da su stvarni dojmovi oni koji nemaju materijalnu protuvrijednost. Upravo ovu činjenicu veoma često doživljavamo u snu. Događaji žive u našem snu kao da su apsolutno živi; vidimo ljude, predmete, okruženje. Ali, sve to nije ništa drugo do odvojene percepcije. Ne postoji temeljna razlika između sna i "stvarnog svijeta"; i jedan i drugi svijet žive u mozgu.

Kao što je dovde i postalo jasno, nema sumnje da materijalni svijet, u kojem smatramo da živimo i koji nazivamo "vanjskim svijetom", nastaje zapravo u našem mozgu. Ali, esencijalno pitanje se upravo sada pojavljuje: Ako su, u biti, samo percepcije sve ono što nas okružuje, šta je, u tom slučaju, sa našim mozgom? S obzirom da je mozak, kao i ruka, noga ili bilo koji drugi predmet, dio materijalnog svijeta, onda bi i on, poput ostale materije, morao biti jedna percepcija.

Ovo pitanje će bolje rasvijetliti jedan primjer u vezi sa snom. Zamislimo da, u skladu sa onim što smo do sada objasnili, posmatramo jedan san u našem mozgu. U snu ćemo imati jedno imaginarno tijelo, imaginarne ruke, trup, imaginarne oči, a, također, i imaginarni mozak. Ako bi nam u toku sna bilo postavljeno pitanje "odakle vidiš?", odgovor bi glasio "vidim u mozgu". Ali, nema nigdje pravog mozga. Ono što je vidjelo sliku u snu, nije bio imaginarni mozak, već nešto "iznad" njega.

Znamo da između ambijenta sna i ambijenta kojeg nazivamo stvarnim životom nema apsolutno nikakve razlike. Kada nam se, u tom slučaju, u ambijentu kojeg smatramo stvarnim životom, također, postavi pitanje "odakle vidiš?", nema svrhe da, kao u prethodnom slučaju, damo odgovor "vidim u mozgu". Ono što opaža i vidi u oba slučaja nije komad mesa u obliku mozga.

Kada izvršimo analizu mozga, pred nama će se pojaviti ista materija, sastavljena od molekula poput proteina i uljnih molekula, kao i ona koja čini ostale žive ograne. Dakle, u komadu mesa, kojeg mi nazivamo mozgom, ne postoji ništa što bi posmatralo i analiziralo sliku, gdje bi se oformila svijest; ukratko, ne postoji ništa što bi stvorilo nešto što mi imenujemo sa "ja".

R. L. Gregory ovako formulira zabludu u koju čovjek pada u vezi sa percipiranjem slike u mozgu:
"Posrijedi je tendencija u smijeru tvrdnje da oči stvaraju sliku u mozgu, međutim ovu tendenciju treba izbjegavati. Ako se kaže da se slika stvara u mozgu, u tom slučaju mora postojati i jedno unutrašnje oko koje bi vidjelo ovu sliku, a da bi to oko moglo vidjeti sliku, ono onda ima potrebu za još jednim okom... a to znači nepregledan niz očiju i slika. To je apsolutno nemoguće."170

Kome pripada "unutrašnje oko" koje vidi, percipira viđeno i koje reagira? To je suštinska tačka iz koje se ne mogu izvući materijalisti koji ne prihvataju drugo postojanje osim materije.

Karl Pribram je, također, skrenuo pažnju na ovo bitno traganje, u svijetu nauke i filozofije, vezano za pitanje "šta je to što osjeća percepciju?":

"Filozofi su još od vremena Grka neprestano razmišljali o ‘priviđenju u mašini’, ‘mali čovjek u malom čovjeku’ i sl. Gdje se nalazi ‘Ja’ - biće koje upravlja mozgom? Ko suštinski realizira znanje? Kao što je rekao i Assisijac, sveti Francis: "Šta je to što gleda? - to je ono što mi tražimo."171

Obratite pažnju sada na ovo: knjiga u vašim rukama, soba u kojoj se nalazite, ukratko svi detalji ispred vas se pojavljuju u vašem mozgu. Dobro, da li ove slike vide atomi? I to slijepi, gluhi i nesvjeni atomi... Zašto je jedan dio atoma primio ove specifičnosti, a drugi nije?... Da li se naše razmišljanje, shvatanje, sjećanje, radovanje, tugovanje sastoji iz međusobnih hemijskih reakcija ovih atoma?

Kada pažljivo razmislimo o ovim pitanjima, primijetit ćemo da je apsurdno tražiti volju kod atoma. Sasvim je jasno da je biće koje vidi, čuje i osjeća jedno izvanmaterijalno biće. Ovo biće je "živo" i nije ni materija, a ni slika. Koristeći sliku tijela, ovo biće komunicira sa dostupnim percepcijama.

To biće je "duša".

Sve percepcije koje nazivamo "materijalnim svijetom" jedna su imaginacija koja se posmatra od strane upravo ove duše. Ako nema realnosti tijelo koje posjedujemo u snu i materijalni svijet kojeg vidimo u snu, nema materijalne realnosti ni naše tijelo, a ni univerzum u kojem živimo.

Istinsko biće je duša. A materija se sastoji samo od percepcija duše. Pametna bića, poput onoga što je napisalo ove retke i onoga što ih sada čita, nisu gomile molekula - i njihova međusobna hemijska reakcija - već su to "duše".

Sve ove činjenice nas dovode do još jednog veoma bitnog pitanja: ako se ono što mi nazivamo materijalnim svijetom u biti sastoji samo od percepcija duše, gdje je, u tom slučaju, izvor ovih percepcija?...

Odgovarajući na ovo pitanje moramo imati u vidu slijedeću činjenicu: nema samostalnog i neovisnog postojanja materije. S obzirom da je materija jedna percepcija, onda je to nešto "vještačko". Dakle, ova percepcija mora biti napravljena, odnosno stvorena od strane jedne druge moći. I to konstantno. Ukoliko ne bude konstantnog stvaranja, doći će do nestajanja percepcija zvanih materija. To je poput televizije koja mora konstantno emitirati da bi konstantno postojala i slika na ekranu.

Dobro, ko onda konstantno utiče na dušu da posmatra zvijezde, svijet, bilje, ljude, naša tijela i sve ostalo što nas okružuje?

Sasvim je jasno da postoji jedan superiorni Stvoritelj, koji je stvario cijeli materijalni univerzum, koji je, dakle, stvorio sve percepcije i koji nastavlja sa konstantnim stvaranjem. S obzirom da iznosi toliko veleljepno stvaranje, ovaj Stvaralac je, također, i posjednik neograničenih podataka i moći.

Mozak je jedna gomila ćelija načinjena od proteina i uljnih molekula. Sastavljen je od nervnih stanica zvanih neuroni. Neuroni svakako ne obrazuju razum. Kada analiziramo građu neurona, ono što se pojavljuje pred nama su atomi. Nesumnjivo je da nesvjeni atomi ne mogu obrazovati svijest. U komadu mesa, kojeg mi nazivamo mozgom, ne postoji ništa što bi posmatralo i analiziralo sliku, što bi obrazovalo svijest; ukratko, ne postoji snaga koja bi stvorila nešto što mi nazivamo "ja".

Baš kao što nas taj Stvaralac i upoznaje sa Sobom. U kosmosu percepcija On je stvorio i jednu knjigu, a tom knjigom nam objašnjava Sebe, kosmos i razlog našeg postojanja.

Taj Stvaralac je Allah, a ime Njegove knjige je Kur’an.

U jednom ajetu On ovako formulira nebesa i Zemlju, da kosmos, dakle, nije postojan i nepromjenjljive vrijednosti, da postoji samo zahvaljujući Njegovom stvaranju i da će nestati kada On zaustavi stvaranje:

Allah brani da se ravnoteža nebesa i Zemlje poremeti. A da se poremete, niko ih drugi osim Njega ne bi zadržao; On je zaista blag i prašta grijehe. (Fâtir, 41)

Međutim, kao što smo i ustanovili u toku dosadašnjeg izlaganja, materija je jedna percepcija, a stvarno apsolutno biće je Allah dž. š. Dakle, jedino ono što postoji je Allah, a sve ostalo su sjene postojanja. U tom slučaju, apsolutno je nemoguće tvrditi nešto poput laičke postavke da se Allah nalazi negdje "izvan" materijalnog svijeta. Allah je "svugdje" i sve obuzima. Ova činjenica se u Kur’anu ovako ističe:

Allah je - nema boga osim Njega - Živi i Vječni! Ne obuzima Ga ni drijemež ni san! Njegovo je ono što je na nebesima i ono što je na Zemji! Ko se može pred Njim zauzimati za nekoga bez dopuštenja Njegova?! On zna šta je bilo i prije njih i šta će biti poslije njih, a od onoga što On zna - drugi znaju samo onoliko koliko On želi. Moć Njegova obuhvata i nebesa i Zemlju i Njemu ne dojadi održavanje njihovo; On je Svevišnji, Veličanstveni! (Al-Baqarah, 255)

A Allahov je i istok i zapad; kuda god se okrenete, pa - tamo je Allahova strana. - Allah je, zaista, neizmjerno dobar i On sve zna. (Al-Baqarah, 115)

Dakle, mi Allaha ne možemo poimati svojim očima, ali smo mi, naša unutrašnjost, vanjština, naši pogledi, misli... u apsolutnom Allahovom okruženju. Jednu jedinu riječ ne možemo izgovoriti, pa čak niti samo jednom dahnuti bez Njegova znanja.

Dok posmatramo percepcije koje smatramo "vanjskim svijetom", dok, dakle, živimo, nama najbliže biće nije nikakva percepcija, nego Sam Allah. Tajna kur’anskog ajeta "Mi stvaramo čovjeka i znamo šta mu sve duša njegova haje, jer Mi smo njemu bliži od vratne žile kucavice." (Qaf, 16) leži upravo u ovoj činjenici. Kada čovjek smatra da je njegovo tijelo načinjeno od "materije", onda ne može poimati ovu značajnu činjenicu. Naprimjer, ako je mozak ono što čovjek smatra da je "on", onda ono što prihvata kao vanjštinu biva od njega na određenoj udaljenosti od nekih 20-30 cm. Ako, međutim, shvati da materija ne postoji, da je sve imaginacija, onda bivaju apsurdni pojmovi poput vani, unutra, daleko, blizu. Allah ga je okružio sa svih strana i "neograničeno mu je blizu".

Da je čovjeku "neograničeno blizu" Allah saopćava u ajetu: "A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu..." (Al-Baqarah, 186) Također, formulacija: "Svi ljudi su u Allahovoj vlasti!" (Al-Isra’, 60) u drugom ajetu opet upućuje na istu činjenicu.

Čovjek dolazi u zabludu smatrajući da je njemu najbliže biće opet sam on. Međutim, Allah nam je bliži i od nas samih. Na ovu činjenicu On nas upozorava slijedećim ajetima: "A zašto vi kad duša do guše dopre, i kad vi budete tada gledali, - a Mi smo mu bliži od vas, ali vi ne vidite." (Al-Waqi’a, 83-85) Kao što se i saopćava u navedenim ajetima, zbog toga što ne vidi svojim očima, čovjek živi neinformiran o ovoj izvanrednoj činjenici.

S druge strane, nije moguće da čovjek, koji nije ništa više do jedna sijenka bića, ima volju i moć koja je neovisna od Allaha. Upravo, u ajetu "Allah stvara i vas i ono što napravite?" (As-Saffat, 96) Allah nas obavještava da On gospodari i nad nama i nad događajima koje doživljavamo. Ova činjenica se saopćava u Kur’anu, a u ajetu "... ti nisi bacio, kad si bacio, nego je Allah bacio..." (Al-Anfal, 17) naglašava se da se nijedna radnja ne odvija neovisno od Allaha. Zbog toga što je čovjek silueta bića, on nije taj koji izvodi radnju bacanja. Međutim, Allah ovom biću-silueti daje osjećaj da je sam izvršilac ove radnje. U biti, Allah, dž. š, je onaj koji realizira sve operacije. U ovom slučaju, sasvim je jasno da je u zabludi onaj koji misli da radnje koje obavlja pripadaju samome njemu.

To je činjenica. Čovjek ovo može da ne prihvati, može nastaviti da misli kako je on jedno biće koje je neovisno od Allaha, ali to uopće neće ništa izmijeniti.