Vid je za mnoge morske životinje od krajnje važnosti sa pozicija lova i odbrane. Zbog toga većina morskih životinja ima oči koje su dizajnirane u idealnom obliku za podmorni život.

Na dubini preko 30 metara vidokrug se znatno smanjuje. Međutim, oči živih bića koja žive na ovoj dubini stvorena su u skladu sa ovim uvjetima.

Za razliku od kopnenih, podmorne životinje imaju sferična sočiva, koja su u skladu sa potrebama gustog okruženja u kojem žive. Suprotno očima oblika široke elipse koja su svojstvena kopnenim životinjama, oči sferičnog oblika su daleko prikladnije za gledanje pod morem; podešene su za gledanje objekata iz bliskog plana. A prilikom gledanja udaljene tačke, cijeli sočivni sistem se, uz pomoć jednog specijalnog mišićnog mehanizma smještenom u oku, povlači nazad.

Jedan od razloga što su riblje oči sferične je, također, i prelamanje svjetlosti u vodi. Zbog toga što je ispunjeno tečnošću koja je skoro iste gustine kao i voda, u oku ne dolazi do prelamanja svjetlosti prilikom oslikavanja slike nastale vani. Očno sočivo sliku u potpunosti izoštrava preko mrežnjače, te na taj način riba, za razliku od čovjeka, uspijeva krajnje jasno vidjeti pod vodom.

Zbog velikog nedostatka svjetlosti na morskim dubinama, određene životinje kao što je hobotnica imaju izrazito velike oči. Životinje velikih očiju su primorane da na dubinama od preko 300 metara love blještanje koje šire bića iz okruženja. A naročito moraju biti osjetljive na tanke plave zrake koje se probijaju kroz vodu. Iz tog razloga u njihovim mrežnjačama se i nalazi veliki broj osjetljivih plavih ćelija.

Kao što se može i zaključiti iz navedenih primjera, svako živo biće posjeduje oči sa veoma različitim karakteristikama koje su u skladu sa njihovim potrebama, a to je jasan dokaz da su one u najidealnijem obliku stvorene od strane Sveznajućeg Stvoritelja, a nikako da su nastale slučajno i putem evolucije.

Specifičnost riba lososa koje žive na Pacifiku je da se, zbog oplodnje, one ponovo vraćaju u rijeke u kojima su se izlegle. Bića koja jedan dio svog života provode u moru se, dakle, radi oplodnje vraćaju u slatke vode.

Početkom ljeta, kada kreću na put, boja lososa je blistavocrvena, da bi se na kraju putovanja njihova boja preobratila u crnu. Prije seobe približavaju se obali, pa tek onda kreću u proboj do rijeke ne ustupajući ni pred kakvim preprekama. Plivajući uzvodno, savlađivanjem brana i slapova stižu do mjesta na kojem su izašle iz jaja. Na kraju ovog putovanja od 3.500 do 4.000 km, ženka polaže 3 do 5.000 jaja koja potom mužjak oplođuje. U toku iscrpljujućeg puta i u toku polaganja jaja, losos pretrpljuje i znatno velike povrede. Nakon polaganja jaja ženka djeluje veoma premoreno, repna peraja se istroše, a boja kože počinje se mijenjati u crno. Isto to važi i za mužjaka. Nakon izvjesnog vremena rijeka biva preplavljena mrtvim lososima. Iz jaja će se, međutim, izleći nova generacija koja će, također, proći istu maršrutu.

Kako lososi uspijevaju u ovom putovanju? Kako, nakon izlaska iz jaja, uspijevaju doći do mora? Koje metode koriste u iznalaženju puta do mora? Ovo su pitanja koja još uvijek čekaju odgovor. U ovom kontekstu ima mnogo pretpostavki, ali definitivnog rezultata još uvijek nema. Koja je to snaga što losose primorava na put od nekoliko hiljada kilometara, na povratak na mjesto koje uopće ne znaju? Jasno je da postoji jedna superiorna Volja koja gospodari nad njima i koja ih usmjerava. To je Allah, Gospodar svih svjetova.

Jedna sipa koja se poistovijetila sa pješcanom površinom. Na slici desno vidi se ista sipa koja se, nakon što je opazila ronioca, radi zaštite od opasnosti, ovaj put prekrila blistavom zutom bojom.

Sipa ispod kože ima "kromotofor", odnosno jedan gusti sloj elastičnih pigmentnih kesica. Generalno, ovi pigmenti su žuti, crveni, crni i braon. Signalom koji se odašilja iz mozga, ćelije se šire i prekrivaju kožu tonom boje koja je u skladu sa okruženjem. Uz pomoć toga, uzimajući boju, recimo, stijene na kojoj se nalazi, sipa ostvaruje besprijekornu kamuflažu.

Ovaj sistem je toliko djelotvoran da uz pomoć njega sipa na sebi može iscrtati čak i pravilne pruge poput onih koje se nalaze na zebri.159

Ulja koja se nalaze u listu eukaliptusa u sebi sadrže takve sastojke koji su otrovni za mnoge sisare. Ovaj otrov je jedna vrsta odbrambenog hemijskog mehanizma kojeg eukaliptus koristi kao zaštitu od neprijatelja. Međutim, postoji jedno specifično biće koje je nadvladalo ovaj mehanizam i koje se hrani ovim lišćem. To je koala, životinja koja pripada jednoj vrsti iz porodice torbara... Na eukaliptusu koale i stanuju i hrane se njime, a i utoljavaju potrebu za vodom.

Kao i ostali sisari, i sama koala nije u stanju variti celulozu koja se nalazi u drveću. Zato je vezana za mikroorganizme koji mogu variti celulozu. Mjesto gdje su najčešće uočeni ovi mikroorganizmi je mjesto spajanja tankog i debelog crijeva, odnosno stražnji izraštaj crijevnog sistema - slijepo crijevo. Slijepo crijevo je najzanimljiviji dio koalinog sistema za varenje. Ova dijafragma ima ulogu jedne fermentacione komorice koja, odugovlačeći prolazak lišća, osigurava da mikrobi obave varenje celuloze. Zahvaljujući tome, koala uspijeva neutralizirati otrovno svojstvo eukaliptusovog lišća.160

Južnoafrička biljka "Sundew" hvata u zamku insekte uz pomoć svojih ljepljivih dlačica. Lišće ove biljke je obraslo dugim crvenim dlačicama, a vrh ovih dlačica je prekriven jednom tečnošću koja sadrži miris koji privlači insekte. Druga specifičnost tečnosti je njena prekomjerna ljepljivost. Idući prema izvoru mirisa, insekt upada u zamku i ostaje bespomoćno prilijepljen za ove dlačice. Cijeli list se nakon izvjesnog vremena preklapa nad insektom i probavljajući ga dolazi do potrebnih proteina.161

Na slici se vidi zatvaranje lista biljke sundew nakon slijetanja insekta na nj.

Neosporno je da je opremljenost ovakvom osobenošću jedne biljke, koja nema sposobnost pokretanja sa mjesta na kojem se nalazi, sasvim jasan dokaz jednog specijalnog dizajna. Uopće nije moguće da ovakav sistem lova nastane slučajno, a ni da ga razvije jedna biljka koja ne posjeduje svijest, a ni volju. U tom slučaju, nije moguće ni zaobići i zanijekati veličinu i postojanost Tvorca koji joj je dao ovu sposobnost.

Ptičije perje ima građu koja na prvi pogled izgleda veoma prosta. Međutim, u toku pažljive analize susrećemo se sa prilično složenom građom pera, koje je lagano, ali krajnje jako i vodonepropustljivo. Pero mora biti što je moguće lakše kako bi ptica mogla letjeti. Ono se sastoji od keratin proteina koji su u skladu sa ovom neophodnošću. Sa obje strane stabljike pera nalaze se žile, a na svakoj žili nalazi se oko 400 malih kandžica. Na svakoj kandžici se opet nalaze po dvije kukice zvane "barbule", kojih, dakle, na jednom malom ptičijem peru ima 800. Na ovim kukicama koje se nalaze naprijed, dakle na prednjim barbulama, opet se nalazi još po 20 manjih kukica. Ove kukice imaju ulogu da, poput fircanja komada štofa, dvije peruške vezuju jednu za drugu. Na samo jednoj peruški ima oko 300 miliona kukica, a broj kukica ukupnog perja jedne ptice iznosi oko 700 milijardi. Međusobna kompaktna povezanost kukica i kandžica perja ima jedan veoma značajan razlog. Perje toliko čvrsto mora biti pričvršćeno za tijelo ptice da ne smije opadati prilikom bilo kakvog pokreta. Uz pomoć mehanizma sačinjenog od kukica i kandžica, perje je toliko pričvršćeno na tijelu da ni jaki vjetrovi, ni kiša, a ni snijeg ne mogu biti razlog njihovog opadanja.

Perja ptice koja se nalaze na stomaku, repu i krilima međusobno su različita i po obliku i po funkciji. Dok dugo perje repa ima ulogu dumena i kočenja, perje na krilima ima ulogu da otvaranjem u toku ptičijeg lepršanja krilima širi površinu i poveća snagu u toku polijetanja.

Veoma mali broj životinja uspijeva hodati po površini vode. Jedan od rijetkih takvih primjera predstavlja "basilisk", životinja sa slike koja živi u oblasti Srednje Amerike. Na prstima zadnjih nogu nalaze se zaklopci koji basilisku omogućavaju treptanje po vodi. Prilikom hodanja po kopnu, ovi zaklopci se podvijaju. U slučaju opasnosti, basilisk veoma velikom brzinom na dvije noge počinje trčati površinom rijeke ili jezera. Zaklopci na zadnjim nogama u međuvremenu se otvaraju, čime se osigurava veća površina "stopala", što, zapravo, i omogućava ovoj životinji hod po površini vode.162

I ovaj originalni dizajn basiliska je također jedan od sasvim jasnih dokaza svjesnog stvaranja, a ne slučajne evolucije.

Neosporno je da biljni svijet ima najvećeg udjela u tome što je površina Zemlje mjesto na kojem je moguće živjeti. Biljke ponovo regeneriraju zrak kojeg izdišemo, uravnotežavaju temperaturu planete na kojoj živimo te, također, uspostavljaju ravnotežu gasova u atmosferi. Kiseonik u zraku kojeg udišemo proizvodi se od strane biljaka. Značajan dio naše ishrane opet zauzimaju biljke. Karakteristika biljaka da osiguravaju ishranu za čovjeka je, kao i sve ostale funkcije, jedna posljedica posebnog dizajna u njihovim ćelijama.

Razlika između biljnih ćelija, na jednoj, i ljudskih i životinjski ćelija, na drugoj strani, u tome je što biljne ćelije imaju moć direktnog korištenja Sunčeve energije. Energiju preuzetu iz Sunčeve svjetlosti pretvara u hemijsku energiju i veoma specijalnim metodama pretvara u hranu. Ovaj biljni proces poznat je pod imenom fotosinteza. Zapravo, ovaj proces ne obavlja cijela ćelija, nego samo kloroplast, okrugla ili jajolika tijela u površinskim stanicama biljaka koja biljkama daju zelenu boju. Ova malena zelena tjelašca koja je moguće vidjeti samo uz pomoć mikroskopa jedine su laboratorije na svijetu koje su u stanju Sunčevu energiju odlagati u organske supstancije.

Ukupna svjetska količina supstancije koju hloroplasti proizvedu u toku godine iznosi oko 200 milijardi tona. Ovo je jedna proizvodnja koja ima životni značaj za sve živo na planeti. Ova proizvodnja ostvaruje se kao posljedica jednog krajnje složenog hemijskog procesa. Reakcija pigmenta hlorofila, koji se u hiljaditim količinama nalaze u hloroplastu, na svjetlost odvija se u nevjerovatno kratkom vremenskom intervalu koji iznosi samo hiljaditi dio sekunde. Iz tog razloga je još uvijek nemoguće pratiti veoma mnogo procesa koji se odvijaju u hlorofilu.

Pretvoriti Sunčevu svjetlost u elektro ili hemijsku energiju je proces koji je, kao što je poznato, moderna tehnologija uspjela nedavno realizirati. U ovom procesu koriste se uređaji visoke tehnologije. Međutim, biljna ćelija koju je nemoguće opaziti prostim okom ovaj proces na krajnje besprijekoran način obavlja već milionima godina.

Ovaj savršen sistem još jednom nam predočava stvaranje. Fotosinteza kao jedan od krajnje složenih sistema je svjesno projektiran mehanizam, odnosno mehanizam koji je stvoren od strane Allaha dž. š. Na jednom mikroskopskom prostoru smještenom na listu biljke smještena je jedna jedinstvena fabrika u kojoj se realizira ovaj složeni proces. Ovaj besprijekorni dizajn je jedan od nebrojenih dokaza da je sve živo stvoreno od strane Allaha, Gospodara Svjetova.