Ptice grabljivice imaju oči koje vide na velike daljine. Zahvaljujući tome, one veoma dobro mogu izvršiti podešavanje udaljenosti u toku napada na žrtvu. Osim toga, velike oči znače i više vidnih ćelija, a u isto vrijeme to znači i čišću sliku. U oku jedne ptice grabljivice nalazi se preko milion vidnih ćelija.

Iz tog razloga, orao koji leti na visinama od nekoliko hiljada metara ima toliko jake oči da površinu zemlje može sasvim detaljno pretraživati čak i sa tako velike visine. Kao što moderni vojni avioni otkrivaju ciljeve sa visine od nekoliko hiljada metara, isto tako su i orlovi u stanju, uz pomoć registriranja i najmanjih pokreta, ili najmanjih razlika u boji, ustanoviti mjesto svoga plijena. Orlovo oko ima široki ugao od 300 stepeni, a u isto vrijeme i moć uvećati željenu sliku od šest do osam puta. Dok leti na visini od 4.500 metara, orao može očima pretraživati površinu od 30.000 hektara. Sa visine od 1.500 metara je u stanju veoma lahko registrirati zeca koji se kamuflirao u travi. Sasvim je jasno da je izvanredna građa orlovog oka dizajnirana specijalno za životinju ove vrste.

Životinje u zimskom snu nastavljaju živjeti čak i kada im se tjelesna temperatura spusti na nivo vanjske temperature. Kako to postižu?
 

Sisari su toplokrvna živa bića. Dakle, u normalnim uvjetima njihova tjelesna temperatura uvijek ostaje statična, prirodni termostati u njihovom tijelu konstantno reguliraju ovu temperaturu. Međutim, tjelesna temperatura malih sisara u toku zimskog sna, naprimjer miš vjeveričnjak (Mus - miš, Sciurus vulgaris - vjeverica) čija normalna tjelesna temperatura iznosi 40 stepeni, kao okretanjem ključa, spušta se na nekoliko stepeni iznad tačke mržnjenja. Tjelesni metabolizam znatno se uspori. Životinja počinje sa usporenim disanjem, a rad srca, koje u normalnim uvjetima radi sa 300 otkucaja u minuti, svede se na svega 7-10 otkucaja. Zaustavljaju se normalni tjelesni refleksi, a elektrofunkcije mozga uspore se do nivoa kada se skoro ne primjećuju. Jedna od opasnosti nepokretljivosti je mržnjenje tkiva na niskim temperaturama i njihovo uništavanje od strane kristala leda. Međutim, opet uz karakteristiku koju posjeduju, životinje sa zimskim snom zaštićene su od ovakve opasnosti. Tečnost u njihovom tijelu je zaštićena zahvaljujući hemijskim supstancama visoke molekularne težine. Zahvaljujući tome opada tačka mržnjenja, te bivaju zaštićene od stradanja.155

Da bi se zaštitile od neprijatelja ili da bi onesposobile plijen, posebne vrste jegulja i raža (vrsta ribe grabežljivice spljoštenog tijela, u obliku romba, i hrapave kože, op. E. I.) u tu svrhu koriste električnu energiju koju proizvode u svojim tijelima. U svim živim bićima - računajući i čovjeka - postoje mala količina električne energije. Međutim, čovjek nije u stanju usmjeravati ovu energiju i staviti je pod svoju kontrolu kako bi je korisno i racionalno iskoristio. Aktualne životinje (posebne vrste jegulja i raža), pak, nose struju od 500 do 600 volti i u stanju su je kontrolirati i koristiti protiv neprijatelja. Povrh toga, ova struja nema nikakvih negativnih posljedica za njih.

Potrošena energija se nakon izvjesnog vremena, kao baterija, puni i stvara se električna snaga koja je spremna za ponovnu upotrebu. Visoku električnu energiju u svojim malim tijelima ribe ne koriste samo kao mehanizam odbrane. Električna energija za ove ribe ima u isto vrijeme i veoma veliki značaj prilikom određivanja smijera u tamnim morskim dubinama, osigurava im da osjete predmete a da ih i ne vide. Zahvaljujući ovoj energiji u tijelu, ribe su u mogućnosti odašiljati signale. Nakon sudara sa tvrdim predmetom, signali se mijenjaju i vraćaju nazad noseći ribi potrebne podatke o predmetu. Na taj način riba utvrđuje udaljenost i veličinu predmeta.156

Lukavi plan životinja: kamuflaža Umjetnos skrivanja, odnosno "kamuflaža" jedna je od osobina životinja koja im omogućava zaštitu i neometan život. Životinje iz dva razloga osjećaju potrebu za kamuflažom: lov i skrivanje od napadača. A najvažnija karakteristika koja kamuflažu odvaja od ostalih metoda je što kamuflaža iziskuje krajnje veliku inteligenciju, vještinu, estetiku i prilagodljivost. Metode kamufliranja životinja su zbunjujuće do nepojmljivosti. Skoro da je nemoguće otkriti insekta koji se skriva na kori drveta ili drugo živo biće koje se skriva ispod lista. A biljne vaši koje sišu biljnu srž se hrane tako što na stabljici biljke oponašaju izgled trna. Ova metoda je najdjelotvornija prilikom zaštite od najvećeg neprijatelja, ptica, koje se ne spuštaju na biljku koja na sebi ima trnje. Slika gore: biljne vaši u oponašanju trnja,  desno dolje: da bi ostala neprimijećena, gusjenica se smjestila tačno po sredini lista,  lijevo dolje: zmija zakamuflirana među lišćem

Smrznuta žaba je neuobičajena biološka pojava. Ne pokazuje nikakve znakove života. Rad srca, disanje i cirkulacija krvi funkcije su koje su upotpunosti obustavljene. Međutim, nakon otapanja leda, žaba se, poput buđenja iz sna, ponovo vraća u normalan život.

Živi organizam u smrznutom stanju je suočen sa nizom smrtnonosnih rizika. Žaba, međutim, ne nosi nijedan od tih rizika. Temeljna osobenost žabe je da u smrznutom stanju može proizvoditi velike količine glikoze. Poput dijabetičara, količina šećera u krvi žabe se povećava do veoma velikog nivoa. Zabilježeno je da količina šećera nekada dostiže vrijednost i do 550 mmol/l. (U normalnim okolnostima ova vrijednost kod žaba iznosi od 1 do 5, a kod čovjeka od 4 do 5 mmol/l.) Ovako pretjerano velika koncentracija glikoze u normalnim okolnostima može prouzrokovati veoma značajna poremećenja.

A pretjerano velika količina glikoze u smrznutoj žabi, pak, sprečava povlačenje vode iz ćelija i onemogućava slučaj skupljanja. ]elijska opna kod žaba je prilično propustljiva za glikozu, što omugućava da glikoza veoma lahko prodre u ćeliju. Velika količina glikoze u tijelu smanjuje tačku mržnjenja, na taj način dolazi do mržnjenja samo veoma male količine tečnosti u tijelu životinje. Istraživači su ustanovili da glikoza može hraniti i ćelije koje su smrznute. Pored toga što predstavlja prirodno gorivo za organizam, glikoza zaustavlja i mnoge metabolične reakcije, poput sinteze urina, te zbog toga ne dolazi do brzog trošenja različitih izvora hrane ćelija.

Kako dolazi do tako naglog i velikog porasta glikoze u organizmu žabe?

Odgovor je veoma zanimljiv: u tijelima živih bića postoji jedan specijalni sistem koji je zadužen za ovaj posao. Odmah nakon pojavljivanja leda na površini kože, u jetru stiže signal nakon čega ovaj organ odmah u glikozu pretvara jedan glikogen kojeg posjeduje. Još uvijek je nauci nepoznato svojstvo ovog signala koji se odašilja jetri. Pet minuta nakon pristizanja signala količina šećera u krvi se naglo počinje povećavati.157

Nesumnjivo je da se jedan sistem, koji će upotpunosti izmijeniti metabolizam u smislu podmirivanja svih potreba i to tačno u trenutku kada je to organizmu potrebno, ne oformljuje slučajno, već isključivo kao posljedica savršenog plana Stvoritelja. Nikakva slučajnost ne može prouzrokovati ovako besprijekoran i kompleksan sistem.

Koristeći različite "tehnike letenja", ptice selice na minimalni nivo dovode potrošnju energije. Jedna od tih tehnika je uočljiva i kod albatrosa. Ove ptice, koje 92% svoga života provode na moru, posjeduju krila čiji promjer dostiže 3,5 metra. Najznačajnija specifičnost albatrosa je njegov stil letenja; satima može letjeti a da pri tome nikako ne mlati krilima. Tom prilikom, albatros klizi kroz zrak koristeći se vjetrom, a njegova krila su otvorena i u statičnom položaju.

Da bi se u statičnom i otvorenom položaju držala krila promjera od 3,5 metra, potrebna je dosta velika snaga. Unatoč tome, albatros u ovom položaju provodi po nekoliko sati. To, pak, postiže uz pomoć urođenog anatamskog sistema. Krila albatrosa u toku leta se blokiraju. Zbog toga nikako ne može koristiti snagu mišića. Krila se drže samo sa slojevima mišića, što osigurava veliko olakšanje prilikom leta. Ovaj sistem, također, smanjuje i energiju koju ptica troši u toku leta pošto albatros ne koristi energiju zato što ne mlati krilima i ne troši snagu da bi krila držao otvorenim. Višesatni let uz jedino korištenje vjetrom albatrosu osigurava neograničeni izvor energije. Naprimjer, u letu od 1.000 km albatros od 10 kg će izgubiti svega 1% od svoje težine. Ovo je veoma mali gubitak. Da bi se okoristio ovako primamljivom tehnikom, čovjek je, uzimajući albatrosa kao uzor, proizveo jedrilicu.158