Još jedan fenomen koji su evolucionisti nastojali iskriviti i ponuditi kao dokaz za evoluciju je naizgled "stečeni" imunitet insekata na DDT, koji smo spomenuli na početku ovoga poglavlja. Ovaj imunitet razvija se na isti način kao bakterijska otpornost na antibiotike. Za imunitet na DDT nikako se ne može reći da je "stečen" od strane pojedinih inividua populacije insekata. Neki insekti već su bili otporni na DDT. Nakon otkrića DDT-ija, oni instekti koji su bili izloženi ovoj hemikaliji, a nisu imali ovaj nasljedni imunitet, bili su eliminirani iz populacije, izumrli su. Oni koji su bili imuni, a njih je od početka bilo samo nekoliko u populaciji, vremenom su povećali brojnost. Najzad, cijela vrsta insekata postala je populacija čiji su svi članovi bili imuni. Kada se to desilo, DDT je prestao biti efikasan protiv ove vrste insekata. Ovaj fenomen je općenito, ali obmanjujuće, bio smatran kao "sticanje imuniteta na DDT kod insekata".

Evolucionista, biolog Francisco Ayala priznaje ovu činjenicu kazavši: "Genetske varijante potrebne za otpornost na najrazličitije vrste pesticida očito su bile prisutne u svakoj od populacija izloženih ovim jedinjenjima napravljenim od strane čovjeka."133

Budući da su dobro svjesni da većina ljudi nema priliku učiti o mikrobiologiji ili provoditi istraživanja na tom polju, evolucionisti su se u ovom slučaju (rezistencije i imuniteta) poslužili čistom obmanom. Oni stalno navode ove primjere kao važan dokaz za evoluciju. Kako bi do sada trebalo biti veoma jasno, niti rezistencija bakterija na antibiotike, a niti imunitet insekata na DDT ne pružaju dokaze za evoluciju. Ono što oni pružaju, jesu dobri primjeri izvrtanja i metoda obmanjivanja kojima evolucionisti pribjegavaju u namjeri da opravdaju svoju teoriju.

Dugo vremena se koncept "nepotrebnih organa" učestalo pojavljivao u evolucionističkoj literaturi kao "dokaz" evolucije. Na kraju je taj koncept, kada je dokazano da je nevažeći, sasvim tiho ostavljen po strani. Ali neki evolucionisti još uvijek vjeruju u njega i, s vremena na vrijeme, neko pokuša promovirati "degenerirane organe" kao važan dokaz evolucije.

Pojam "degenerirani organi" je prvi put upotrijebljen prije jednog stoljeća. Kako bi rekli evolucionisti, u tijelima nekih bića postoji jedan broj nefunkcionalnih organa. Ovi organi naslijeđeni su od predaka i zbog toga što nisu bili korišteni, postepeno su postali "degenerirani"

Cijela pretpostavka je sasvim neznanstvena i potpuno je bazirana na nedostatnom znanju. Ovi "nefunkcionalni organi" bili su, ustvari, organi čija "funkcija još nije bila otkrivena". Najbolji pokazatelj ovoga je bilo postepeno, a ipak znatno smanjenje duge liste organa koje su evolucionisti držali za "degenerirane organe." S. R. Scadding, i sam evolucionista, složio se sa ovom činjenicom u članku nazvanom "Mogu li degenerirani organi biti dokaz za evoluciju?" objavljenom u magazinu Evoluciona teorija:

"Budući da nije moguće nedvosmisleno identificirati beskorisne strukture i budući da struktura argumenata koja je upotrebljena nije znanstveno punovažna, zaključio sam da "degenerirani organi" ne osiguravaju neki poseban dokaz za teoriju evolucije."134

Lista degeneriranih organa koju je napravio njemački anatom R. Wiedersheim 1985. godine, sadržavala je otprilike oko 100 organa, uključujući slijepo crijevo i trtičnu kost. Sa napretkom koji je napravila znanost, otkriveno je da ovi organi sa Wiedersheimove liste, ustvari, imaju vrlo važne funkcije u tijelu. Naprimjer, otkriveno je da je slijepo crijevo, za koje se pretpostavljalo da je degeneriran (nepotreban) organ, ustvari, limfoidni organ koji se bori protiv infekcije u tijelu. Ova činjenica je postala jasna 1997. godine: "Drugi tjelesni organi i tkiva - timus, jetra, slezena, slijepo crijevo, koštana srž, i male nakupine limfnog tkiva, kao što su krajnici u grlu i Peyerove ploče u tankom crijevu - također su dio limfnog sistema. Oni, također, pomažu tijelu u borbi protiv infekcije."135

Također je otkriveno da krajnici, koji su bili uključeni u istu listu degeneriranih organa, imaju značajnu ulogu u zaštiti grla od infekcije, pogotovo do doba adolescencije. Pronađeno je da trtična kost, koja se nalazi na donjem kraju kičmenog stuba, podržava kosti oko zdjelice i da je ona tačka konvergencije nekih malih mišića. U godinama koje su slijedile shvatilo se da timus podstiče odbrambeni sistem u ljudskom tijelu aktivirajući T-ćelije, da epifiza brine o lučenju nekih važnih hormona, da je štitna žlijezda efikasna u osiguravanju stalnog rasta beba i djece i da hipofiza kontrolira korektno funkcioniranje mnogih hormonalnih žlijezda. Svi oni su jednom bili smatrani degeneriranim organima. Polumjesečasti nabor u oku, koji je smatran degeneriranim organom od strane Darwina, ima, ustvari, funkciju čišćenja i podmazivanja očnih vjeđa.

Postojala je jedna veoma važna logička greška u evolucionističkoj tvrdnji o degeneriranim organima. Kao što je upravo objašnjeno, tvrdnja evolucionista bila je da su degenerirani organi naslijeđeni od predaka. Međutim, neki od navodno "degeneriranih" organa, nisu nađeni u živim vrstama za koje se tvrdilo da su preci ljudskih bića! Naprimjer, slijepo crijevo ne postoji u nekih majmunskih vrsta za koje se govorilo da su preci čovjeka. Čuveni biolog H. Enoch, koji je uputio izazov teoriji degeneriranih organa, izrazio je ovu logičku grešku slijedećim riječima:

"Majmuni posjeduju slijepo crijevo, dok ga njihovi manje napredni rođaci, niži majmuni, ne posjeduju. Slijepo crijevo se opet pojavljuje kod sisara više građe, kao što je oposum. Kako ovo evolucionisti mogu objasniti?"136

Jednostavno rečeno, scenario degeneriranih organa, promoviran od strane evolucionista, sadrži izvjestan broj ozbiljnih logičkih defekata i taj scenario je, u svakom slučaju, dokazan kao znanstveno lažan. Ne postoji nijedan naslijeđeni degenerirani organ u ljudskom tijelu budući da ljudska bića nisu, kao rezultat slučaja, evoluirala iz drugih bića, nego su stvorena u svojoj sadašnjoj, kompletnoj i perfektnoj formi.

Sličnosti u građi među različitim vrstama u biologiji nazivaju se "homologija". Evolucionisti pokušavaju predstaviti ove sličnosti kao dokaz za evoluciju.

Darwin je mislio da su bića sa sličnim (homolognim) organima imala evolucionu povezanost i da ovi organi moraju biti naslijeđeni od zajedničkog pretka. S obzirom da i golubovi i orlovi imaju krila, oni, a i sve ostale ptice sa krilima, prema njegovoj tvrdnji, evoluirali su iz jednog zajedničkog pretka.
Homologija je varljiv argument postavljen jedino na bazi pojavne fizičke sličnosti i ničemu drugom. Ovaj argument nikada nije bio provjeren niti na jednom jedinom konkretnom otkriću u svim ovim godinama još od Darwinovog doba. Niko ni u jednom sloju zemlje nije pronašao fosil imaginarnog zajedničkog pretka, bića sa homolognim strukturama. Štaviše, činjenice koje ćemo sada navesti jasno pokazuju da homologija ne osigurava dokaz da se evolucija dogodila:

1. Nađeni su slični organi u bićima potpuno različitih vrsta, među kojima evolucionisti nisu u mogućnosti uspostaviti bilo kakvu vrstu evolucionog odnosa.
2. Genetske šifre nekih bića koja imaju slične organe potpuno su različite.
3. Embriološki razvitak sličnih organa u različitih bića je potpuno drugačiji.

Da sada ispitamo svaku od ovih tačaka, jednu po jednu.

Slični organi u potpuno različitih živih vrsta

Postoji jedan broj sličnih organa koji posjeduju različite vrste, a među kojima evolucionisti ne mogu ustanoviti bilo kakvu vrstu evolucione povezanosti. Krila su jedan primjer. Pored ptica, krila nalazimo i u slijepih miševa, koji su sisari, i u insekata, i čak u nekih dinosaura, koji su izumrli reptili. Niko od evolucionista nije uspostavio povezanost ili srodstvo između ove četiri različite klase životinja.

Još jedan upadljiv primjer je začuđujuća sličnost i strukturalna istovjetnost pronađena u očima različitih bića. Naprimjer, hobotnica i čovjek su dvije ekstremno različite vrste među kojima nije moguće uspostaviti nikakvu evolucionu srodnost, a ipak su oči, i kod jednog i kod drugog, veoma mnogo slične u pogledu njihove građe i funkcije. Čak niti evolucionisti ne tvrde da su čovjek i hobotnica imali zajedničkog pretka na račun njihovih sličnih očiju. Ovi i brojni drugi primjeri potvrđuju da evolucionistička tvrdnja da "slični organi dokazuju da su žive vrste evoluirale iz njihovog zajedničkog pretka" nema znanstvenu osnovu.

Ustvari, slični organi trebali bi izazvati veliku zbunjenost kod evolucionista. Priznanja čuvenog evolucioniste Franka Salysburyja izrečena u njegovom osvrtu o temi "kako se desilo da ekstremno različite vrste imaju vrlo slične oči", naglašavaju ćorsokak homologije:

"Čak se takav organ, koji je kompleksan kao što je oko, pojavio nekoliko puta, naprimjer kod lignje, kičmenjaka i zglavakara. Za sintetičku (neodarvinističku) teoriju dovoljan problem predstavljalo je objašnjenje za slučajni postanak tog organa samo jednom, ali mi se zavrti u glavi od pomisli na njihovo odvojeno pojavljivanje kod nekoliko različitih bića."137

Da bi evolucionističku tvrdnju, koja se tiče njihovih stavova o pitanju homologije, uzeli ozbiljno, prije svega slični (homologni) organi u različitih bića trebali bi, u isto vrijeme, biti šifrirani sa sličnim (homolognim) DNA šiframa. Međutim, oni to nisu. U većini slučajeva genetsko šifriranje je sasvim različito. Štaviše, slične genetske šifre u DNA molekulama različitih bića često su povezane sa veoma različitim organima.

Michael Denton, australijski profesor biohemije, u svojoj knjizi Evolucija: Teorija koja je u krizi opisuje genetski ćorokak evolucionističke interpretacije homologije: "Temelji evolucije su vjerovatno najozbiljnije uzdrmani kada se ustanovilo da su, naizgled, homologne strukture često specificirane sa nehomolognim genetičkim sistemima. "138

Pored toga, da bi tvrdnja o homologiji bila smatrana valjanom, onda bi embriološki razvoj (razvojni stadiji u jajetu ili maternici) u vrste sa homolognim organima trebao biti paralelan jedan drugom. Ustvari, embriološki razvoj takvih organa je potpuno drugačiji u svakoj živoj vrsti.

Da zaključimo. Možemo reći da su genetska i embriološka istraživanja dokazala da koncept homologije, definiran od strane Darwina kao "dokaz za evoluciju živih bića iz zajedničkog pretka", ama baš nikako ne može biti smatran kao bilo kakav dokaz. U ovom pogledu, za znanost se može reći da je, po ko zna koji put, pobila darvinističku tezu.

Evolucionističko promoviranje homologije kao dokaza za evoluciju je ništavno ne samo na nivou organa nego, isto tako, i na molekularnom nivou. Evolucionisti kažu da su DNA šifre ili proteinske strukture različitih živih bića slične i da je ta sličnost dokaz da su ove žive vrste evoluirale iz zajedničkih predaka ili jedne od drugih. Naprimjer, redovno se u evolucionističkoj štampi izjavljuje da "postoji velika sličnost između ljudske i majmunske DNA" i ova sličnost je predstavljena kao dokaz za evolucionističku tvrdnju da postoji evoluciona povezanost između čovjeka i majmuna.

Najočitiji primjer ove vrste argumenata je postojanje 46 hromosoma kod čovjeka i 48 hromosoma u nekih majmuna, npr. u šimpanzi. Evolucionisti smatraju blizinu broja hromosoma među različitim vrstama kao dokaz za evolucionu povezanost. Međutim, ako je ovo tačno, onda je čovjek još bliži srodnik krompiru, nego što je to majmunu. Broj hromosoma u krompirima je mnogo bliži broju hromosoma kod čovjeka, negoli broju hromosoma kod gorila ili šimpanzi: on iznosi ravno 46! Drugim riječima, ljudsko biće i krompiri imaju isti broj hromosoma! Ovo je frapantan primjer koji pokazuje da sličnosti u DNA ne mogu biti dokaz za evolucionu povezanost.

Sa druge strane, postoje ogromne molekularne razlike između bića koja izgledaju veoma slična i srodna. Naprimjer, struktura citohroma-C, jednog proteina koji je od vitalnog značaja za disanje, nevjerovatno je različita u živih bića iste klase. Prema istraživanju izvršenom na ovom području, razlika između dvije vrste reptila je veća negoli razlika između ptice i ribe, ili ribe i sisara. Jedna druga studija je pokazala da je molekularna razlika između nekih ptica veća nego razlika između tih istih ptica i sisara. Također je otkriveno da je molekularna razlika između bakterija koje su izgledale veoma slično, veća nego razlika između sisara i vodozemaca ili insekata.139

Slične usporedbe su načinjene i u slučajevima hemoglobina, mioglobina, hormona i gena, i izvučeni su slični zaključci.140

U vezi sa ovim i drugim srodnim nalazima, Dr. Michael Denton izjavljuje:

"Svaka klasa na molekularnom nivou je jedinstvena, izolirana i nepovezana sa posrednicima. Prema tome, molekule su, kao i fosili, pokazale da ne postoje prijelazi koji su dugo vremena traženi od strane evolucione biologije... Na molekularnom nivou nijedan organizam nije ‘praotac’ tj. ‘primitivan’, a, također, nije ni ‘napredan’ u odnosu na druge organizme… Da su ovi molekularni dokazi bili ustanovljeni prije jednog stoljeća … ideja organske evolucije možda ne bi nikada bila ni prihvaćena."141

Ono što se nazivalo "rekapitulacionom teorijom" već duže vrijeme je izbačeno iz znanstvene literature, ali se još uvijek predstavlja kao znanstvena realnost od strane nekih evolucionističkih publikacija. Termin "rekapitulacija" je sažetak izreke "Ontogeneza rekapitulira filogenezu", formulirane od strane evolucioniste biologa Ernsta Haeckela na kraju XIX stoljeća.

Ova teorija postavljena od strane Heackela smatra da embrioni živih bića ponovo proživljavaju evolucioni proces koji su prošli njihovi pseudopreci. On je postavio teoriju da za vrijeme svog razvoja u majčinoj utrobi ljudski embrio prvo ispoljava karakteristike ribe, a zatim karakteristike reptila i, na kraju, čovjeka.

U godinama koje su uslijedile nakon toga dokazano je da je ova teorija potpuno lažna. Danas je poznato da su "škrge", za koje se pretpostavljalo da se pojavljuju u ranim stadijima ljudskog embrija, ustvari inicijalna faza kanala srednjeg uha, paratireoidne žlijezde i timusa. Za embrionski dio koji je upoređen sa "kesom od žumanca jajeta" ispostavilo se da je bio vrećica koja proizvodi krvne ćelije za dijete. Dio koji je, od strane Heackela i njegovih sljedbenika identificiran kao rep, ustvari je kičma koja podsjeća na rep zato što dobija svoj oblik prije nego noge.

Ovo su, u znanstvenom svijetu, općepoznate činjenice i one su prihvaćene čak i od samih evolucionista. George Gaylord Simpson, jedan od osnivača neodarvinizma piše:
 

Haeckel je bio evolucionista u mnogim aspektima čak revnosniji nego Darwin. Zbog ovog razloga, on se nije ustručavao izvrnuti znanstvene činjenice i načiniti različite falsifikate.

"Haeckel je na pogrešan način izložio evolucioni razvoj. Sada je čvrsto ustanovljeno da ontogeneza ne oslikava filogenezu."142

U članku objavljenom u American Scientist čitamo:

"Zasigurno, biogenetički zakon je mrtav. Iz udžbenika biologije konačno je izbačen pedesetih godina XX stoljeća. A kao tema ozbiljnog teoretskog istraživanja iščezao je već u dvadesetim..."143

Još jedan interesantan aspekt bila je činjenica da je Ernst Haeckel bio šarlatan koji je iznosio lažne crteže u namjeri da podrži teoriju rekapitulacije koju je postavio. Haeckelovi falsifikati udešeni su tako da pokažu da riblji i čovječiji embrio podsjećaju jedan na drugi. Kada je razotkriven, jedina odbrana koju je ponudio bila je to da su i drugi evolucionisti počinili slične prekršaje:

"Nakon ovog kompromitirajućeg priznanja "falsifikata" trebao bih biti obavezan da smatram samoga sebe osuđenim i uništenim, kada ne bih imao utjehu da vidim uporedo sa mnom na optuženičkoj klupi stotine kolega krivaca, između kojih su mnogi najpovjerljiviji istraživači i najcjenjeniji biolozi. Velika većina dijagrama u najboljim udžbenicima biologije, studijama i časopisima, navukla bi isti stepen optužbe za "falsifikat" zato što su svi oni netačni i, više ili manje, dotjerani, udešeni, prerađeni i konstruirani."144

I, stvarno, postoji "na stotine kolega krivaca, između kojih su mnogi najpovjerljiviji istraživači i najcjenjeniji biolozi", čije studije su pune zaljučaka na osnovu predrasuda, pune iskrivljavanja i čak izmišljanja. Ovo je zbog toga što su svi oni sebe automatizirali da se bore za evolucionu teoriju, iako ne postoji ni trunka znanstvenog dokaza koji je podržava.