U prethodnim poglavljima ispitali smo ništavnost teorije evolucije u smislu fizičkih dokaza nađenih u fosilima, kao i sa gledišta molekularne biologije. U ovom poglavlju ćemo govoriti o jednom broju bioloških fenomena i koncepata koji su od strane evolucionista predstavljeni kao teoretski dokazi. Ove teme su posebno važne zato što one dokazuju da nema znanstvenih nalaza koji podržavaju evoluciju i što, čak, suprotno tome, otkrivaju stepen izvrtanja i prevare kojima se koriste evolucionisti.

Varijacija je jedan termin koji se koristi u genetici, a odnosi se na događaj koji uzrokuje da individue ili grupe određenog tipa neke vrste razviju različite karakteristike od drugih tipova iste vrste. Naprimjer, svi ljudi na Zemlji nose u osnovi iste genetske informacije, a ipak neki imaju kose oči, neki crvenu kosu, neki imaju duge noseve, a neki kratke, ovisno o mjeri varijacionog potencijala ove genetičke informacije. 

Evolucionisti uzimaju varijacije unutar jedne vrste kao dokaz za svoju teoriju. Međutim, varijacija ne predstavlja dokaz za evoluciju zato što varijacije nisu ništa drugo do rezultat različitih kombinacija već postojećih genetskih informacija i one ne dodaju nove karakteristike genetskim informacijama.

Varijacija se uvijek odigrava unutar granica genetske informacije. U genetici, ova granica je nazvana genetski bazen. Sve karakteristike prisutne u genetskom bazenu jedne vrste mogu doći u obzir, mogu se ispoljiti usljed varijacije. Naprimjer, kao rezultat varijacije u jednoj reptilskoj vrsti mogu se pojaviti varijeteti koji imaju relativno duže repove ili kraće noge. Za oboje, i za duge i za kratke noge, informacija već postoji u genetskom bazenu reptila. Međutim, varijacije ne transformiraju reptile u ptice, dodajući im krila ili neke druge karakteristike, ili mijenjajući njihov metabolizam. Takve promjene zahtijevaju povećanje u genetičkoj informaciji živih bića, što nikako nije moguće prilikom varijacija.

Darwin nije bio svjestan ove činjenice kada je formulirao svoju teoriju. On je mislio da varijacijama nema granice. U članku koji je napisao 1844. izjavio je da "mnogi autori pretpostavljaju da postoji granica varijacijama u prirodi, iako ja nisam u stanju otkriti niti jednu činjenicu na kojoj ovo vjerovanje počiva".126 U Porijeklu vrsta on je naveo različite primjere varijacija kao najvažniji dokaz za svoju teoriju.

Naprimjer, prema Darwinu, uzgajivači životinja koji su sparili različite varijetete stoke da bi dobili nove varijetete koji daju više mlijeka, bili su na putu da ih na kraju transformiraju u jednu drugačiju vrstu. Darwinova predstava o "neograničenoj varijaciji" najbolje se vidi u slijedećoj rečenici iz Porijekla vrsta:

"Ja ne vidim poteškoće da jedna rasa medvjeda prirodnom selekcijom ne poprimi karakteristike u skladu sa životom u vodi, da poprimi velika usta i da se, na kraju, preobrati u jednog ogromnog kita".127

Razlog što je Darwin naveo primjer koji ide isuviše daleko je posljedica primitivnog razumijevanja znanosti u njegovo doba. Od tada, u XX stoljeću, znanost je na osnovu rezultata eksperimenata izvedenih na živim bićima postavila princip "genetske stabilnosti" (genetske homeostaze). Princip nalaže da su svi pokušaji sparivanja koji su izvedeni da produciraju nove varijacije bili neubjedljivi i da postoje striktne barijere između različitih vrsta živih bića. Ovo znači da je apsolutno nemoguće da uzgajivači životinja pretvore stoku u drugačiju vrstu sparujući njezine različite varijacije, kao što je postulirao Darwin.

Norman Machbet, koji je opovrgnuo darvinizam u svojoj knjizi Darwin Retried, izjavljuje:

"Srž problema je da li živa bića doista variraju u neograničenom opsegu… Vrste su zauvijek postojne. Mi smo svi čuli o razočaranim uzgajivačima koji su izveli svoj rad do određene tačke jedino da bi uvidjeli da su se životinje i biljke vratile na mjesto sa koga su i pošle. Uprkos napornim pokušajima tokom dva ili tri stoljeća, nikada nije bilo moguće proizvesti plavu ružu ili crni tulipan".128
 

Luther Burbank, koji je smatran najkompetentnijim uzgajivačem život-injaisvih vremena, izrazio je ovu činjenicu kada je rekao da "postoje granice mogućem razvitku, a ove granice slijede jedan zakon".129 Govoreći o ovoj temi, Danski znanstvenik W. L. Johannsen prokomentirao je:

"Varijacije na koje su Darwin i Wallace stavili svoj naglasak ne mogu biti selektivno potisnute preko određene tačke, a to je, da jedna takva promjenjivost ne sadrži tajnu "neograničenog odstupanja - udaljavanja."130

Evolucionisti tvrde da su otpornost koju bakterije razvijaju protiv antibiotika i imunitet koji neki insekti razvijaju na DDT (DDT - sredstvo za uništavanje gamadi, koje se po američkom načinu izgovaranja slova u abecedi izgovara di-di-ti, skraćenica je od: dihlor-difenil-trihlormetil-metan; to je bijela kristalna tvar slabog aromatskog mirisa koja se odlikuje svojstvom da je za bilje i više životinjske organizme sasvim neškodljiva, ali je za kukce jak živčani otrov; izumitelj švicarac Paul Müller 1939., Nobelovu nagradu dobio 1948. - op. E. I.) dokazi za evoluciju. Oni kažu da su ovo primjeri stečene otpornosti i imuniteta koji su postignuti mutacijama što su se odigrale u živim organizmima koji su bili izloženi ovim supstancama.

U oba slučaja, i u bakterija, i u insekata, ove karakteristike nisu osobine koje su bile postepeno stečene protiv DDT-ija ili antibiotika kao rezultat mutacija. Neke od varijacija ovih živih bića posjedovale su ove karakteristike prije nego je populacija kao cjelina bila izložena antibioticima ili DDT-iju. Scientific American, premda je jedan pravi evolucionistički časopis, donosi slijedeće priznanje u svom martovskom broju iz 1988.:

"Mnoge bakterije posjedovale su otpornosne gene čak i prije nego su komercijalni antibiotici ušli u upotrebu. Znanstvenici ne znaju tačno zašto su ovi geni bili razvijeni i održavani."131

Kao što se može vidjeti, genetske informacije koje donose otpornost i koje su postojale prije izlaganja antibioticima ne mogu biti objašnjene od strane evolucionista i to dokazuje da je tvrdnja njihove teorije lažna.

Činjenica da su rezistentne bakterije bile prisutne godinama prije otkrića antibiotika izražena je u Medical Tribune, jednoj izvanrednoj znanstvenoj publikaciji, u decembarskom broju iz 1998. godine. Članak se bavi jednim interesantnim događajem: u studiji koja je izvedena 1986., tijela nekih mornara, koji su se razboljeli i umrli za vrijeme polarne ekspedicije 1845. godine, nađena su očuvana u ledu. U njihovim tijelima nađeni su neki tipovi bakterija karakteristični za XIX stoljeće, a kada su testirani, istraživači su bili iznenađeni nalazima da su ove bakterije bile otporne na mnoge savremene antibiotike koji nisu bili proizvedeni sve do XX stoljeća.132

U medicinskim krugovima je dobro znana činjenica da je ova vrsta otpornosti bila prisutna u mnogih populacija bakterija i prije otkrića penicilina. Zbog toga je apsolutno obmanjivo smatrati ovu otpornost bakterija jednim evolucijskim razvitkom. Kako se onda odigrao proces takozvanog "bakterijskog sticanja imuniteta"?

Bakterije imaju brojne varijacije unutar svojih tipova. Neke od ovih varijacija posjeduju genetsku informaciju da budu otporne na različite lijekove, hemikalije ili neke druge supstance. Kada se bakterije podvrgnu određenom tipu lijeka, one bakterije koje nisu otporne na taj lijek bivaju uništene, dok one koje su otporne prežive i dobiju šansu da se još razmnožavaju. Neotporne bakterije uskoro nestaju iz populacije i bivaju zamijenjene onima koje su otporne, a koje se tada brzo razmnožavaju. Na kraju, završavamo sa bakterijskom kolonijom koja je sačinjena jedino od individua koje su otporne na određeni antibiotik i, od tada pa nadalje, taj antibiotik postaje neefikasan protiv ovog tipa bakterija. Ključna stvar je da je bakterija još uvijek ona ista bakterija i da je vrsta još uvijek ona ista.

Ovdje je važno istaći da se, suprotno tvrdnjama evolucionista, nije odigrao evolucioni proces u kojemu bi neotporne bakterije mutirale i prešle u rod otpornih bakterija nakon što su bile izložene antibioticima i tako stekle novu genetsku informaciju. Ono što se odigravalo je bila eliminacija određene varijacije bakterija iz ukupne populacije otpornih i neotpornih bakterija koje su postojale od samoga početka. Ovo ne znači pojavu nove vrste bakterija: to nije "evolucija". Nasuprot tome, jedna ili više postojećih varijacija je iščezla, što je sasvim suprotan proces, budući da je genetska informacija izgubljena.