Uprethodnom dijelu ove knjige pokazali smo kako fosilni zapisi poništavaju teoriju evolucije. Ustvari, nismo morali iznositi ništa od svega toga jer se teorija evolucije ruši mnogo prije nego što se i dođe do tvrdnji o "evoluciji vrsta" i fosilnim dokazima za nju. Ono što čini teoriju besmislenom od njenog samog početka je pitanje "kako se život na Zemlji pojavio, tj. započeo". 

U prethodnom poglavlju razmatrali smo koliko je nemoguće slučajno formiranje života. Hajde da opet, na momenat, prihvatimo ove nemogućnosti. Hajde da pretpostavimo da se prije niza miliona godina formirala jedna ćelija, da je "oživjela" stekavši sve što je neophodno za život. Na ovoj tački evolucija opet kolabira. Jer, čak i da je ova ćelija postojala jedno vrijeme, ona bi jednog dana umrla, a poslije njene smrti ne bi preostalo ništa i sve bi se vratilo tamo gdje je i počelo. Ovo je razlog zbog čega ova prva živa ćelija, ne posjedujući nikakvu genetsku informaciju, ne bi bila u stanju razmnožavati se i započeti novu generaciju. Život bi se zavšio sa njezinom smrću.

Genetski sistem ne sastoji se samo od DNA. Slijedeći faktori bi također trebali postojati u istoj okolini: enzimi - da pročitaju šifru na DNA , messenger (glasnik) RNA - koji bi trebao biti proizveden nakon čitanja ove šifre, ribozomi - na koje će se ova messenger RNA postaviti prema ovoj šifri i vezati radi proizvodnje, transfer RNA - da prenese aminokiseline do ribozoma da bi bile upotrijebljene za proizvodnju i ekstremno komplicirani enzimi - da izvedu brojne intermedijarne procese. Takva okolina ne može postojati nigdje drugo do samo u potpuno izoliranoj i potpuno kontroliranoj okolini poput ćelije, gdje postoje sve neophodne sirovine i energetski resursi. 

Kao rezultat, organska materija može se samoreproducirati jedino ako postoji kao potpuno razvijena ćelija, sa svim svojim organelama i u prikladnoj okolini - gdje ona može preživjeti, izmjenjivati materijale i dobiti energiju iz svoga okruženja. Ovo znači da je prva ćelija na Zemlji formirana "sva odjednom", sa svom svojom nevjerovatno kompleksnom građom.

Dakle, ako je jedna izuzetno kompleksna građa nastala sva odjednom, šta onda to znači?

Hajde da postavimo ovo pitanje koristeći se jednim primjerom. Hajde da, u pogledu njihove kompleksnosti, uporedimo ćeliju sa jednim automobilom visoke tehnologije. (Ustvari, ćelija je mnogo kompleksniji i razvijeniji sistem nego što je to automobil sa svojim motorom i sa svom svojom tehničkom opremom.)

Zapitajmo se sada: Šta biste pomislili kada biste otputovali u dubine veome guste šume i naišli na najnoviji model automobila među drvećem? Da li biste pomislili da su se različiti elementi u šumi tokom miliona godina sasvim slučajno okupili i proizveli takvo vozilo? Sav materijal koji sačinjava automobil dobiven je od željeza, plastike i gume, dakle od zemlje ili njenih prerađevina. Ali, da li bi vas ova činjenica navela da pomislite da su ovi materijali proizvedeni "slučajno" i da su se onda sastavili i proizveli auto?

Bez sumnje, bilo ko sa zdravim razumom znao bi da je auto produkt svjesnog dizajnera, a to je fabrika, i čudio bi se šta taj auto radi ovdje, usred džungle. Iznenadno stvaranje jedne kompleksne strukture, u potpunom obliku i iz vedra neba, pokazuje da je ona stvorena od strane svjesnog uzroka-sile. Jedan kompleksni sistem kao što je ćelija, bez sumnje, kreiran od strane više - nadmoćne volje i mudrosti. Drugim riječima, ona je nastala kao Allahova kreacija-djelo.

Vjerujući da čisti slučaj može proizvesti perfektan dizajn, evolucionisti su prešli granice razuma i znanosti. Jedan od iskrenih autoriteta na ovom polju je čuveni francuski zoolog Pierre Grasse, bivši predsjednik Francuske akademije znanosti. Grasse je materijalist, ali on, ipak, priznaje da je Darwinova teorija nemoćna da objasni život, te daje svoje gledište o logici "slučajnosti" koja predstavlja kičmu darvinizma:

"Podesna pojava mutacija, koje omogućavaju životinjama i biljkama da udovolje svojim potrebama, izgleda teška za vjerovanje. A, Darwinova teorija je, ipak, još zahtjevnija: jedna jedina biljka, jedna jedina životinja trebala bi hiljadama i hiljadama godina biti podložena korisnim slučajnostima. Tako da bi čuda trebala postati pravilo: događaji sa infitenzimalnom vjerovatnoćom dešavanja sa lahkoćom bi se realizirali... Ne postoji zakon koji zabranjuje sanjarenja, ali se znanost ne bi smjela prepuštati tome."123

Grasse je rezimirao šta koncept "slučajnosti" znači za evolucioniste: "...Slučajnost postaje jedna vrsta božanstva koje se, pod plaštom ateizma, potajno obožava."124

Logični neuspjeh evolucionista je rezultat njihovog zatvaranja u svetilište koncepta slučajnosti. U Kur’anu je napisano da su oni koji obožavaju druga bića, a ne Allaha, lišeni razumijevanja:

"...Oni pameti imaju - a njima ne shvataju, oni oči imaju - a njima ne vide, oni uši imaju - a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori - oni su zaista nemarni." (Al-A'raf,179)

Pored svih tehničkih dokaza sa kojima smo do sada imali posla, hajde da sada, na jednom primjeru tako jednostavnom da ga mogu razumjeti čak i djeca, ispitamo kakvu to vrstu praznovjerja posjeduju evolucionisti:

Evoluciona teorija tvrdi da je život stvoren slučajno. Prema ovoj tvrdnji, neorganski i nesvjesni atomi sakupili su se i sastavili da bi formirali ćeliju, a tada su ćelije nekako formirale druga živa bića, uključujući čovjeka. Hajde da razmislimo o tome. Kada sakupimo zajedno elemente koji čine gradivne blokove života, kao što su karbon, fosfor, nitrogen, kalij... formirali smo samo jednu običnu gomilu. Bez obzira kroz kakve tretmane ona prolazila, ova gomila atoma ne može formirati čak niti jedno jedino živo biće. Hajde da formuliramo jedan "eksperiment" o ovoj temi i hajde da, bez zvučnih izjava, u ime evolucionista, ispitamo šta oni stvarno tvrde, pod imenom "Darwinove formule":

Neka evolucionisti u velika burad stave mnoštvo materija prisutnih u sastavu živih bića, kao što su fosfor, karbon, kisik, željezo i magnezij. Štaviše, neka dodaju u ovu burad bilo koji materijal koji ne postoji u normalnim uvjetima, ali koji oni smatraju neophodnim. Pustimo ih da dodaju u ovu smjesu koliko god hoće aminokiselina koje nemaju mogućnost formiranja pod prirodnim uvjetima i koliko god žele proteina, od kojih samo jedan ima vjerovatnoću formiranja 10950. Dozvolimo im da ovu mješavinu izlože željenoj temperaturi i vlagi. Dozvolimo im da ovu mješavinu pobuđuju kakvom god tehnologijom žele. Neka najistaknutije znanstvenike stave pored ovih buradi. Neka ovi znanstvenici po redu čekaju pored ovih buradi milijardama i čak trilionima godina. Neka se osjećaju slobodni da upotrijebe sve vrste uvjeta koje smatraju neophodnim za formiranje čovjeka. Bez obzira šta oni radili, oni ne mogu u ovim buradima proizvesti čovjeka. Oni ne mogu proizvesti žirafe, lavove, pčele, kanarince, konje, delfine, ruže, orhideje, ljiljane, karanfile, banane, narandže, jabuke, datule, paradajz, dinje, lubenice, smokve, masline, grejpfrut, breskve, paunove, fazane, višebojne leptirove, ili milione drugih živih bića kao što su ova. Doista, oni ne mogu načiniti niti jednu jedinu njihovu ćeliju.

Ukratko, nesvjesni atomi ne mogu formirati ćeliju jednostavnim sakupljanjem. Oni ne mogu donijeti novu odluku i podijeliti se u dvije ćelije, a tada donijeti i druge odluke i kreirati profesore koji će prvo izumiti elektronski mikroskop, a onda pod tim mikroskopom ispitivati svoju vlastitu ćelijsku građu. Materija je jedna nesvjesna, beživotna gomila, i postaje živa jedino sa Allahovom nadmoćnom kreacijom.

Evoluciona teorija, koja tvrdi suprotno, totalna je zabluda potpuno oprečna razumu. Čak i malo razmišljanja o tvrdnjama evolucionista otkriva ovu realnost, baš kao u gornjem primjeru.

Još jedna tema koja ostaje neodgovorena od strane evolucione teorije je izvrstan kvalitet opažanja u oku i uhu.

Prije nego što pređemo na razmatranje o oku, hajde da ukratko odgovorimo na pitanje: "kako mi vidimo?". Zrake svjetlosti koje dolaze od objekta gledanja padaju obrnuto na retinu oka. Ovdje se ove svjetlosne zrake pomoću specijalnih ćelija pretvaraju u električne signale i oni idu do jedne veoma male tačke u stražnjem dijelu mozga, zvane centar vida. Ovi električni signali se, nakon serije procesa, registriraju kao slika u ovom centru u mozgu. Imajući u vidu ovu tehnologiju, hajde da malo razmišljamo.

Mozak je izoliran od svjetlosti. To znači da je unutar mozga neprekidni mrak i da svjetlo ne dopire do mjesta gdje je mozak smješten. Mjesto zvano centar vida je neprestano mračno mjesto, gdje nikakva svjetlost nikada ne stiže; to je možda najmračnije mjesto za koje ste ikada znali. Međutim, mi promatramo sjajan, jasan i svijetao svijet u ovoj najvećoj tami.

Slika formirana u oku je tako oštra i razgovjetna da je čak ni tehnologija XX stoljeća ne može postići. Naprimjer, pogledajte u knjigu koju čitate i svoje ruke sa kojima je držite, zatim podignite svoju glavu i pogledajte oko sebe. Da li ste ikada, na bilo kojem reproducentu, vidjeli tako oštru i razgovjetnu sliku kao što je ta?

Kada uporedimo oko i uho sa kamerama i zapisivačima zvuka, uočavamo da su oko i uho daleko kompleksniji, funkcionalniji i savršeniji nego ovi tehnološki proizvodi.

Čak i najrazvijeniji televizijski ekrani, proizvedeni od strane najvećih proizvođača televizora u svijetu, ne mogu vam osigurati tako perfektnu sliku. To je trodimenzionalna, kolor i izuzetno vjerodostojna slika. Više od 100 godina, hiljade inžinjera pokušavali su postignuti ovu vjerodostojnost. Fabrike, sva moguća sredstva i svi preduvjeti su osigurani, obavljena su mnoga istraživanja, napravljeni mnogi planovi i nacrti u ovu svrhu. A opet, pogledajte u TV ekran i knjigu koju držite u svojim rukama. Vidjet ćete da postoji velika razlika u odnosu na živu sliku koju registrira vaše oko. Štaviše, TV ekrani vam pokazuju dvodimenzionalnu sliku, dok sa očima gledate jednu trodimenzionalnu perspektivu imajući osjećaj prostora-dubine. Kada pažljivo pogledate, vidjet ćete da postoji neka vrsta zamagljenosti na slici sa TV ekrana, a da li ima ikakve zamagljenosti kada gledamo živu sliku? Sigurno da nema.

Tokom mnogo godina, desetine hiljada inžinjera pokušavali su napraviti trodimenzionalni TV i postići sliku kvalitete kao što oko neposredno registrira. Da, oni su napravili trodimenzionalni televizijski sistem, ali nije moguće gledati ga bez stavljanja pomoćnih naočara, štaviše, to je samo umjetna treća dimenzija. Pozadina je mutnija, a prvi plan izgleda kao da je na papiru. Nikada nije bilo moguće proizvesti oštru i razgovjetnu sliku kao kod oka. U oba slučaja, i kod kamere i kod televizije, postoji gubitak kvaliteta slike.

Evolucionisti tvrde da je mehanizam produciranja ove oštre i razgovjetne slike nastao slučajno. Sada, ako bi vam neko rekao da je televizor u vašoj sobi nastao kao proizvod slučajnosti, da su se svi njegovi atomi jednostavno sakupili, sastavili i napravili ovaj uređaj koji proizvodi sliku, šta biste vi pomislili? Kako atomi mogu uraditi ono što hiljade ljudi ne mogu?

Gotovo jedno cijelo stoljeće, desetine hiljada inžinjera su istraživali i trudili se u laboratorijama visoke tehnologije i u velikim inudstrijskim kompleksima koristeći najnaprednije tehnološke uređaje i nisu bili u stanju uraditi ništa više od ovoga.

Ako jedan uređaj koji proizvodi primitivniju sliku nego oko nije mogao nastati slučajno, tada je veoma očigledno da oko i slika viđena okom nisu mogli nastati slučajno. Za to su potrebni mnogo detaljniji i mudriji plan i nacrt od onog za TV. Plan i nacrt za sliku koja je oštra i razgovjetna kao ova, pripada Allahu, koji može sve.

Ista situacija vrijedi za uho. Vanjsko uho kupi sve dostupne zvukove pomoću ušne školjke i usmjerava ih u srednje uho, srednje uho prenosi zvučne vibracije pojačavajući ih; unutrašnje uho šalje ove vibracije u mozak prevodeći ih u električne signale. Baš kao i sa okom, čin slušanja dovršava se u slušnom centru u mozgu.

Situacija u oku također vrijedi i za uho. To jest, mozak je izoliran od zvukova baš kao i od svjetla: unutra se ne propušta nijedan zvuk. Zbog toga, bez obzira kako je bučno napolju, unutar mozga je potpuna tišina. Pored svega toga, u mozgu se opažaju najoštriji zvukovi. U vašem mozgu, koji je izoliran od zvuka, vi slušate orkestarske simfonije i čujete svu buku npr. na mjestu gdje je gužva. Međutim, ukoliko bi se u tom trenutku u vašem mozgu izmjerio zvučni nivo, vidjelo bi se da u njemu vlada potpuna tišina.

Hajde da opet uporedimo visoki kvalitet i najvišu tehnologiju prisutnu u uhu i mozgu sa tehnologijom koju su proizvela ljudska bića. Kao i u slučaju sa slikom, decenije napora su bile utrošene u pokušajima da se zabilježi zvuk koji je vjeran originalu. Rezultat ovih napora su zvučni rekorderi, HI-FI sistemi i sistemi za opažanje zvuka. Uprkos svoj ovoj tehnologiji i hiljadama inžinjera i eksperata koji su radili na ovome, još nije postignut aparat koji perfektno bilježi zvuk onako kako to ljudsko uho radi. Razmislite o HI-FI sistemima najviše kvalitete, proizvedenim od strane najvećih kompanija u glazbenoj industriji. Čak kada se zvuk snimi u ovim uređajima, nešto od toga biva izgubljeno. Ili, kada okrenete na HI-FI, vi uvijek čujete šušteći zvuk prije nego muzika počne. A zvuk koji je produkt tehnologije ljudskog tijela je ekstremno oštar i jasan. Ljudsko uho nikada ne opaža zvuk udružen sa šumećim zvukom ili sa atmosferskim smetnjama kao što to opaža Hi-Fi; uho prima zvuk upravo onakav kakav jeste, oštar i čist. To je bilo tako još od stvaranja čovjeka.

Ukratko, tehnologija u našem tijelu je daleko superiornija od tehnologije koju je čovječanstvo proizvelo koristeći svoje nagomilano znanje, iskustvo i mogućnosti. Niko ne bi mogao reći da su HI-FI i kamera nastali kao rezultat slučaja. Pa kako se onda može tvrditi da su tehnologije koje postoje u ljudskom tijelu, koje su čak superiornije od ovih, mogle nastati kao rezultat lanca slučajnosti zvanog evolucija?

Evidentno je da su oko i uho i zaista svi drugi dijelovi ljudskog tijela, produkti jednog veoma superiornog stvaranja. Ovo su kristalno jasni pokazatelji Allahove jedinstvenosti i nenadmašnog stvaranja, Njegovog vječnog znanja i moći.

Razlog što smo mi posebno pomenuli osjet vida i sluha ovdje je nesposobnost evolucionista da razumiju znakove stvaranja, tako jasne i očite kao što su ovi. Ako jednog dana pitate nekog evolucionistu da vam objasni kako to da su ovaj izvrsni dizajn i tehnologija u oku i uhu nastali kao rezultat slučaja, vidjet ćete da on neće biti u stanju dati vam bilo kakav razuman ili logičan odgovor. Čak i Darwin, u svom pismu Asai Grayu od 3. aprila 1860., piše da ga "pomisao na oko cijeloga zaledi" i priznaje beznadežnost evolucionista u susretu sa izvanrednim dizajnom živih bića.125