Drugi zakon termodinamike, koji je prihvaćen kao jedan od osnovnih zakona fizike, drži da će pod normalnim uvjetima svi sistemi koji su prepušteni sami sebi naginjati da postanu neuređeni, raspršeni i iskvareni, u direktnoj povezanosti sa količinom vremena koje protekne. Sve živo i neživo se pohaba, pogorša, raspada, propada, dezintegrira i biva uništeno. Ovo je apsolutni kraj sa kojim se sva bića suočavaju na ovaj ili onaj način, i prema ovom zakonu, ovaj neizbježni proces nema povrata.

Ovo je nešto što smo svi mi vidjeli. Naprimjer, ako odvezete auto u pustinju i ostavite ga tamo, teško možete očekivati da ga nađete u boljem stanju kada se godinama kasnije vratite po njega. Nasuprot tome, vidjeli biste da su njegove gume ispuhale, da su njegovi prozori razbijeni, njegova šasija zahrđala i da je njegov motor propao. Isti neizbježni, čak još i brži, proces važi i za živa bića.

Drugi zakon termodinamike je sredstvo pomoću koga je ovaj prirodni proces definiran sa fizičkim jednačinama i proračunima.

Ovaj čuveni zakon fizike je, također, poznat i kao "Zakon o entropiji". Entropija u fizici označava mjeru nereda u sistemu. Entropija sistema je povećana kako se on kreće prema neurednijem, raspršenijem i neplaniranijem stanju od uređenog, organiziranog i planiranog. Što je veći nered u sistemu, veća je entropija. Zakon o entropiji drži da cijeli univerzum neizbježno ide kao neuređenijem, neplaniranijem i neorganiziranijem stanju.

 

Drugi zakon termodinamike drži da prirodni uvjeti uvijek vode ka neredu. Evoluciona teorija, sa druge strane, jedna je neznanstvena teorija koja je potpuno kontradiktorna ovom zakonu.

Vrijednost Drugog zakona termodinamike je eksperimentalno i teoretski dokazana. Najvažniji znanstvenici našeg doba slažu se u činjenici da će Zakon o entropiji predsjedavati kao vladajuća paradigma u sljedećem periodu historije. Albert Einstein, najveći znanstvenik našega doba, rekao je da je to "glavni zakon cijele znanosti". Sir Arthur Eddington je također, rekao za ovaj zakon da je to "vrhovni metafizički zakon cijelog univerzuma".1

Evoluciona teorija je tvrdnja koja je postavljena uz totalno ignoriranje ovog osnovnog i univezalno istinitog zakona fizike. Mehanizam koji nudi evolucija totalno je kontradiktoran ovom zakonu. Teorija evolucije kaže da se neorganizirani, raspršeni i neorganski atomi i molekule vremenom spontano zajedno skupljaju u određenom poretku i po određenom planu, da bi formirali ekstremno kompleksne molekule kao što su proteini, DNA i RNA, nakon čega oni postepeno stvaraju milione različitih živih vrsta sa čak još kompleksnijom građom. Prema evolucionoj teoriji, ovaj pretpostavljeni proces koji donosi sve planiraniju, sve uređeniju, sve kompleksniju i sve organiziraniju strukturu, na svakom stadiju, pod prirodnim uvjetima, formirao je sve sam od sebe. Zakon o entropiji jasno pokazuje da je ovaj, takozvani prirodni proces, u potpunoj kontradikciji sa zakonima fizike.

Evolucionistički znanstvenici su također svjesni ove činjenice. J. H. Rush izjavljuje:

"U kompleksnom toku svoje evolucije, život ispoljava izvanredan kontrast tendenciji izraženoj u Drugom zakonu termodinamike. Dok Drugi zakon termodinamike ispoljava nepovratan napredak prema povećanju entropije i nereda, život kontinuirano evoluira prema višim stupnjevima reda."2

Evolucionistički znanstvenik Roger Lewin izražava ovaj termodinamički ćorsokak evolucije u jednom članku u časopisu Science: 

"Jedan problem sa kojim su se biolozi suočili je očita kontradiktornost Drugog zakona termodinamike sa evolucijom. Sistem bi trebao propadati vremenom, dajući manje, a ne više reda."3

Jedan drugi evolucionistički znanstvenik, George Stravropulos, izjavljuje termodinamičku nemogućnost spontanog formiranja života i neizvodljivost objašnjavanja postojanja kompleksnih živućih mehanizama pomoću prirodnih zakona, u dobro poznatom časopisu American Scientist:

"Ipak, pod običnim uvjetima, nijedna kompleksna organska molekula nikada ne bi mogla biti formirana spontano, nego bi se prije dezintegrirala, što je u skladu sa Drugim zakonom termodinamike. Doista, što je molekula kompleksnija to je ona i nestabilnija i sve je sigurnija, prije ili kasnije, njena dezintegracija. Fotosinteza i svi životni procesi, i sam život, još ne može biti shvaćen, uprkos zbrkanog ili namjerno zbunjujućeg jezika  termodinamke ili bilo koje druge egzaktne znanosti."4

Kao što je priznato, Drugi zakon termodinamike predstavlja nepremostivu prepreku za scenario evolucije, i u pogledu znanosti, i u pogledu logike. Nemoćni da daju bilo kakvo znanstveno ili konzistentno objašnjenje da bi prevladali ovu zapreku, evolucionisti je mogu prevazići jedino u svojoj mašti. Naprimjer, čuveni evolucionist Jeremy Rifkin ovako saopćava svoje vjerovanje da evolucija nadvladava ovaj zakon fizike pomoću "magične sile":

"Zakon o entropiji kaže da evolucija rasipa ukupnu energiju dostupnu za život na ovoj planeti. Naš koncept evolucije je upravo obrnut. Mi vjerujemo da evolucija nekako magično stvara veće ukupne vrijednosti i red na Zemlji."5

Ove riječi vrlo dobro pokazuju da je evolucija totalno dogmatično vjerovanje.

"Otvoreni sistem" je termodinamički sistem gdje energija ulazi, ali i izlazi, za razliku od zatvorenog sistema u kome početna energija i materija ostaju konstantni. Evolucionisti smatraju da je svijet otvoreni sistem: tj. da je konstantno izložen energiji, koja dotiče od Sunca, i da se Zakon o entropiji ne primjenjuje na svijet kao cjelinu, tako da uređena i kompleksna živa bića ipak mogu biti proizvedena iz neuređenih, jednostavnih i neživih struktura.

Međutim, ovdje postoji očigledno izvrtanje istine. Činjenica da sistem ima dotok energije nije dovoljna da učini sistem uređenim. Potrebni su specifični mehanizmi da učine energiju funkcionalnom. Naprimjer, da bi se okoristilo energijom iz benzina, autu je potreban motor, prijenosni sistem i odgovarajući kontrolni mehanizam. Bez takvog sistema, auto neće biti u stanju upotrijebiti energiju iz benzina.

Ista stvar također vrijedi i u slučaju života. Istina je da život crpi svoju energiju od Sunca, međutim, Sunčeva energija može biti pretvorena u hemijsku jedino pomoću nevjerovatno kompleksnih sistema za pretvaranje energije u živim bićima (kao što su fotosinteza u biljkama i digestivni sistem kod ljudi i životinja). Nijedno živo biće ne može živjeti bez takvih sistema za pretvaranje energije. Bez jednog sistema za pretvaranje energije, Sunce nije ništa drugo do izvor destruktivne energije koji spaljuje, sasušuje i topi.

Kao što se može vidjeti, termodinamički sistem bez neke vrste mehanizma za pretvaranje energije nije pogodan za evoluciju, pa bio on otvoren ili zatvoren. Niko ne tvrdi da je takav kompleksan i svjestan mehanizam mogao postojati u prirodi u uvjetima prastare Zemlje. Doista, pravi problem sa kojim se suočavaju evolucionisti je pitanje - kako su kompleksni mehanizmi za pretvaranje energije, kao fotosinteza u biljkama, koji ne mogu biti duplicirani čak ni pomoću moderne tehnologije, mogli nastati sami od sebe?

Priliv Sunčeve energije na svijet nema takvu moć da bi sam od sebe donio red. Bez obzira koliko visoka temperatura postala, aminokiseline se odupiru formiranju veza u uređenim nizovima. Energija sama po sebi nije dovoljna da učini da aminokiseline formiraju mnogo kompleksnije molekule proteina ili da proteini formiraju mnogo kompleksnije i organiziranije strukture ćelijskih organela. Pravi i suštinski izvor ove organizacije na svim nivoima je svjesni dizajn, odnosno stvaranje.

Sasvim svjesni da Drugi zakon termodinamike čini evoluciju nemogućom, neki evolucionistički znanstvenici načinili su špekulantske pokušaje da zatvore pukotinu između ovoga dvoga, te da učine evoluciju mogućom. Kao i obično, čak i ovi napori pokazuju da se teorija evolucije suočava sa ćorsokakom iz koga ne može pobjeći.

Jedna osoba poznata po svojim naporima da objedini termodinamiku i evoluciju je belgijski znanstvenik Ilya Prigogine. Krenuvši od Teorije haosa, Prigogine je predložio brojne hipoteze u kojima se red formira iz haosa (nereda). Međutim, uprkos najvećim naporima, Prigogine je bio nemoćan da postigne to objedinjenje. Ovo se jasno vidi iz onoga što on kaže:

"Postoji jedno drugo pitanje koje nas je mučilo više od jednog stoljeća: Kakvo značenje ima evolucija živih bića u svijetu opisanom pomoću termodinamike, svijetu stalno povećavajućeg nereda?"6 

Prigogine, koji sasvim dobro zna da teorije na molekularnom nivou nisu primjenjive na živim sistemima, takvim kao što je živa ćelija, naglašava svoj problem:

"Problem biološkog poretka uključuje prijelaz od molekularne aktivnosti do nadmolekularnog poretka u ćeliji. Problem je daleko od toga da bude riješen."7 

Ovo je tačka do koje se skoro stiglo pomoću Teorije haosa i srodnih špekulacija. Nije postignut nikakav konkretan rezultat koji bi podržao ili verificirao evoluciju ili eliminirao kontradikciju između evolucije, entropije i drugih fizičkih zakona.

Uprkos svih ovih navednih činjenica, evolucionisti pokušavaju pobjeći pomoću priprostih izvrdavanja. Jasne znanstvene istine pokazuju da živa bića i uređene, planirane i kompleksne strukture živih bića, ni u kom slučaju pod normalnim okolnostima nisu mogle postati slučajnošću. Ova situacija jasno pokazuje da postojanje živih bića može biti objašnjeno jedino sa intervencijom natprirodne sile. Ta natprirodna sila je Allahovo stvaranje, On je stvorio cijeli univerzum ni iz čega. Znanost je dokazala da je evolucija, koliko se to tiče termodinamike, još uvijek nemoguća, a postojanje života nema drugo objašnjenje osim Stvaranja.