Pitanje "kako se život prvobitno pojavio" je tako kritičan ćorsokak za evolucioniste da oni obično čak ni ne pokušavaju da se dotiču ove teme. Oni pokušavaju da pređu preko ovog pitanja govoreći: "Prva bića su nastala kao rezultat nekih slučajnih događanja u vodi". Oni su naišli na barikadu koju nikakvim sredstvima ne mogu zaobići. Uprkos paleontološkim argumentima za evoluciju, u ovom području oni nemaju dostupne fosile da ih izvrnu i samovoljno interpretiraju, da bi podržali svoje tvrdnje. Zbog toga je teorija evolucije pobijena od samoga početka.

Postoji jedna važna stvar koju treba razmotriti: Ako je za svaki korak evolucionog procesa dokazano da je nemoguć, onda to u dovoljnoj mjeri dokazuje da je cijela teorija potpuno lažna i nevažeća. Naprimjer, dokazujući da je nasumično formiranje proteina nemoguće, sve druge tvrdnje o slijedećim koracima evolucije su također pobijene. Nakon ovog, postaje besmisleno uzeti neke ljudske i majmunske lobanje i praviti spekulacije u vezi sa njima.

Kako su živi organizmi postali od neorganskih tvari? - pitanje je koje evolucionisti dugo vremena nisu željeli spominjati. Međutim, ovo pitanje, koje je konstantno bilo izbjegavano, naraslo je u tolikoj mjeri da je postalo neizbježni problem, te se to pokušalo srediti jednom serijom studija u drugoj četvrtini XX stoljeća.

Glavno pitanje je bilo: kako se prva živa ćelija pojavila u prvobitnoj atmosferi Zemlje? Drugim riječima, kakvo bi objašnjenje za ovaj problem mogli dati evolucionisti?

Smatralo se da bi odgovore na ova pitanja mogli dati eksperimenti. Evolucionistički znanstvenici i istraživači izvršili su određene laboratorijske eksperimente upravljene na odgovore ovih pitanja, ali oni nisu izazvali mnogo interesovanja. Najrespektabilnija studija porijekla života je eksperiment nazvan Millerov eksperiment, izveden od strane američkog istraživača Stanleya Millera 1953. godine. (Eksperiment je također poznat kao "Urey-Millerov eksperiment" zbog doprinosa Millerovog instruktora na Chicago Univerzitetu, Harolda Ureya.)

Ovaj eksperiment je jedini "dokaz" koji je, navodno, dokazivao "tezu o molekularnoj evoluciji", predstavljenu kao prvi stadij evolutivnog perioda. Uprkos tome što je prošlo više od pola stoljeća, i što je postignut veliki tehnološki razvitak, niko nije poduzeo bilo kakve daljnje korake. Uprkos ovome, Millerov eksperiment se još uvijek naučava u udžbenicima kao evolucionističko objašnjenje najranije generacije živih bića. Evolucionisti namjerno izbjegavaju takve eksperimente, budući da su svjesni činjenice da ih takve studije ne podržavaju i da, naprotiv, pobijaju njihove teze.

Namjera Stanleya Millera je bila da postigne eksperimentalno otkriće pokazujući da su aminokiseline, gradivni elementi proteina, mogle postati slučajno na beživotnoj Zemlji milijardama godina ranije.
U svom eksperimentu Miller je upotrijebio mješavinu gasa za kakvu je pretpostavio da je postojala na prvobitnoj Zemlji (ali za koju je kasnije dokazano da je bila nerealna) sastavljenu od amonijaka, metana, hidrogena i vodene pare. Budući da ovi gasovi ne bi reagirali jedni sa drugima u prirodnim uvjetima, on je u ovaj milje uveo energetsku stimulaciju da bi otpočeo reakciju među njima. Pretpostavljajući da bi ova energija mogla doći od odbljesaka gromova u primordijalnoj atmosferi, on je upotrijebio izvor umjetnog pražnjenja elektriciteta da bi osigurao potrebnu energiju.

Miller je kuhao ovu mješavinu gasa na 100°C u toku jedne sedmice i dodatno je uključio električnu struju. Na kraju sedmice Miller je analizirao hemikalije koje su se formirale na dnu posude i uočio da su stvorene 3 od 20 aminokiselina koje sačinjavaju osnovne gradivne elemente proteina.

Ovaj eksperiment je izazvao veliko uzbuđenje među evolucionistima i bio je promoviran kao izvanredan uspjeh. Štaviše, u stanju opojne euforije različite publikacije su donijele naslove kao "Miller stvara život". Međutim, sve molekule koje je Miller uspio načiniti bile su samo neke anorganske molekule.

Ohrabreni ovim eksperimentom, evolucionisti su smjesta stali praviti nove scenarije. Stadiji koji su slijedili iza aminokiselina bili su ubrzano pretpostavljani. Navodno su se aminokiseline kasnije ujedinile u odgovarajuće nizove da bi igrom slučaja formirale proteine. Neki od ovih slučajno nastalih proteina postavili su se u strukture nalik na ćelijsku membranu koje su "nekako" nastale i formirale primitivnu ćeliju. ]elije su se tokom vremena ujedinile i formirale žive organizme. Međutim, Millerov eksperiment nije bio ništa drugo do prividan uspjeh i otada je bio opovrgnut kao netačan iz mnoštva aspekata.

Izgledalo je da je Millerov eksperiment dokazao da su se aminokiseline mogle same formirati pod uvjetima koji su postojali na prvobitnoj Zemlji, međutim, imao je nedosljednosti u brojnim aspektima. Evo tih nedosljednosti:

1. Koristeći mehanizme tzv. "hladne rešetke (zamke)" Miller je izolirao aminokiseline čim bi one bile formirane. Da nije tako radio, uvjeti u okolini u kojoj su se aminokiseline formirale smjesta bi uništili ove molekule.

Bez sumnje, ova vrsta svjesnog mehanizma izoliranja nije postojala u prvobitnim uvjetima na Zemlji. Bez ovakvog mehanizma, čak i ako bi neka aminokiselina i nastala, odmah bi bila uništena. Hemičar Richard Bliss ovako je izrazio ovu kontradiktornost: "Zaista, bez ove hladne rešetke, hemijski produkti bili bi uništeni od strane električnog izvora."101

Ustvari, Miller u svom prethodnom eksperimentu nije mogao formirati niti jednu jedinu aminokiselinu koristeći iste supstance, a bez mehanizma hladne rešetke.

2. Prvobitna atmosferska okolina koju je Miller pokušao simulirati nije bila realna. 80-ih godina, znanstvenici su se složili na stajalištu da bi u ovoj umjetnoj okolini, umjesto metana i amonijaka, trebali postojati nitrogen i karbondioksid. Poslije dugog perioda šutnje, sam Miller je također priznao da atmosferski uvjeti koje je on koristio u svom eksperimentu nisu bili realni.102

A zbog čega je onda Miller insistirao na ovim gasovima? Odgovor je jednostavan: bez amonija bilo je nemoguće prizvesti aminokiseline. Kevin Mc Kean govori o ovome u članku objavljenom u magazinu Discover:

"Miller i Urey imitirali su prvobitnu atmosferu Zemlje sa mješavinom metana i amonija. Prema njima, Zemlja je bila prava homogena mješavina metala, stijena i leda. Međutim, iz posljednjih studija se razumije da je Zemlja bila veoma vrela u to vrijeme i da je bila sastavljena od rastopljenog nikla i željeza. Zbog toga, hemijska atmosfera tog vremena trebala bi biti formirana uglavnom od nitrogena (N2), karbondioksida (CO2) i vodene pare (H2O). Međutim, sve ovo, za razliku od metana i amonija nije pogodno za formiranje organskih molekula."103

Američki znanstvenik J. P. Ferris i C. T. Chen ponovili su Stanley-Millerov eksperiment pod atmosferskim uvjetima koji su sadržavali karbondioksid, hidrogen, nitrogen i vodenu paru, i nisu bili u stanju proizvesti niti jednu jedinu aminokiselinu.104

3. Još jedna važna stvar koja poništava Millerov eksperiment je to da je u atmosferi, u vrijeme kada se smatralo da su se aminokiseline trebale formirati, bilo dovoljno kisika da ih sve uništi. Ova činjenica koju je Miller previdio je otkrivena pomoću tragova oksidiranog željeza i uranija nađenih u stijenama čija je starost procijenjena na 3,5 milijarde godina.105

Postoje i drugi pokazatelji koji govore da je količina kisika u tom stadiju bila mnogo veća nego što su početno evolucionisti tvrdili. Studije također pokazuju da je u to vrijeme količina ultraljubičastog zračenja kojemu je Zemlja bila izložena bila deset hiljada puta veća nego što su evolucionisti procijenili. Ovo intenzivno ultraljubičasto zračenje bi neizbježno oslobodilo kisik, razlažući vodenu paru i karbondioksid u atmosferi.

Ova situacija potpuno poništava Millerov eksperiment u kojemu je kisik bio potpuno zanemaren. Ukoliko bi kisik bio upotrijebljen u eksperimentu, metan bi se razložio na karbondioksid i vodu, a amonijak bi bio razložen na nitrogen i vodu. Na drugoj strani, u okolišu gdje kisik ne postoji ne bi bilo ni ozonskog sloja, i zbog toga bi aminokiseline odmah bile uništene, budući da bi bile izložene veoma jakim ultraljubičastim zrakama bez zaštite ozonskog sloja. Drugim riječima, sa ili bez kiseonika u prvobitnom svijetu, rezultat bi bio: okolina destruktivna za aminokiseline.

4. Na kraju Millerovog eksperimenta formirane su mnoge aminokiseline sa osobinama škodljivim za strukturu i funkciju živih tvari. Ako aminokiseline ne bi bile izolirane i ako bi bile ostavljene u istom okolišu sa ovim hemikalijama, njihovo uništenje ili transformiranje u drugačije spojeve, kroz hemijske reakcije, bilo bi neizbježno.

Štaviše, na kraju ovog eksperimenta bio je formiran veliki broj "desnorukih" aminokiselina.106 Postojanje ovih aminokiselina pobilo je teoriju čak unutar njenog vlastitog rezoniranja, zato što su desnoruke aminokiseline od onih aminokiselina koje ne mogu funkcionirati u sastavu živih organizama. Da zaključimo: okolnosti, u kojima su formirane aminokiseline u Millerovom eksperimentu, nisu bile prikladne za život. Uistinu, ovaj medij dobio je oblik jedne kisele mješavine koja uništava i oksidira korisne molekule koji su nastali.

Postoji jedna konkretna istina na koju sve ove činjenice upućuju: Za Millerov eksperiment ne može se tvrditi da je dokazao da su žive tvari formirane slučajno pod prvobitnim uvjetima na Zemlji. Cijeli eksperiment nije ništa više do smisleni i kontrolisani laboratorijski eksperiment sa svrhom da se proizvedu aminokiseline. Količina i tipovi gasova korištenih u eksperimentu su idealno podešeni da omoguće nastanak aminokiselina.

Količina energije kojom je sistem bio snabdjeven nije bila ni prevelika niti premalena, nego precizno podešena da omogući da se potrebna reakcija desi. Eksperimentalna aparatura bila je izolirana tako da ne dozvoli prodor bilo kakve štetne, destruktivne supstance ili bilo kojeg drugog elementa koji bi spriječio formiranje aminokiselina koje su bile pogodne (za teoriju evolucije) da budu prisutne u prvobitnim uvjetima na Zemlji. Nijedan element, mineral ili sastojak koji su bili prisutni u prvobitnim uvjetima na Zemlji i koji su bili podesni da promijene tok reakcije, nisu bili uključeni u eksperiment. Kisik, koji bi spriječio formiranje aminokiselina zbog oksidacije, samo je jedan od ovih destruktivnih elemenata. Čak i pod idealnim laboratorijskim uvjetima, nemoguće je proizvedene aminokiseline sačuvati i izbjeći njihovo uništenje bez mehanizma "hladne rešetke".

Ustvari, ovim eksperimentom sami evolucionisti su pobili evoluciju, jer ako eksperiment išta dokazuje, to je da aminokiseline mogu biti proizvedene samo u kontroliranim laboratorijskim uvjetima, gdje su svi uvjeti specijalno dizajnirani svjesnom intervencijom. To jest, sila koja dovodi do života ne čini to nesvjesnim slučajem, nego radije svjesnom kreacijom - stvaranjem.

Razlog zbog kojega evolucionisti ne prihvataju ovu evidentnu realnost je njihovo slijepo pristajanje uz predrasude koje su totalno neznanstvene. Što je dosta interesantno, Harold Urey, koji je, sa Stanleyem Millerom, organizirao Millerov eksperiment je, u aktualnom kontekstu, priznao slijedeću činjenicu:

"Svi mi koji smo proučavali porijeklo života, našli smo da što više gledamo u "život", sve više osjećamo da je on previše složen da bi evoluirao bilo gdje. Mi svi vjerujemo, kao stvar vjere, da je život na ovoj planeti evoluirao iz nežive tvari. Samo zbog toga što je njegova složenost toliko velika, nama je teško zamisliti da se tako i zbilo."107

Uprkos svim nedosljednostima koje smo naprijed naveli, evolucionisti se još uvijek pozivaju na Millerov eksperiment da bi izbjegli pitanje kako su se aminokiseline same od sebe formirale u prvobitnoj atmosferi. Čak i danas oni nastavljaju varati ljude pretvarajući se da je problem riješen sa ovim varljivim eksperimentom.

Međutim, da bi objasnili drugi stadij porijekla života, evolucionisti su se susreli sa neuporedivo većim problemom nego što je to formiranje aminokiselina: "proteini", tj. gradivni blokovi života, sastavljeni su od hiljada različitih aminokiselina sjedinjenih međusobno u tačno određenom poretku.

Tvrditi da su se proteini formirali slučajno pod prirodnim uvjetima mnogo je više nerealno i nerazumno nego tvrditi da su se aminokiseline formirale slučajno. Na prethodnim stranicama smo pomoću računa vjerovatnoće proučavali matematičku (ne)mogućnost za slučajno ujedinjenje aminokiselina u odgovarajućem redoslijedu - za njihovo potonje formiranje proteina. Sada ćemo ispitati (ne)mogućnost formiranja proteina (u slučajnim hemijskim reakcijama), u pogledu prvobitnih uvjeta na Zemlji.