Hajde da sada u detalje ispitamo zašto je nemoguć evolucionistički
scenario koji se odnosi na formiranje proteina.
Samo tačan redoslijed pogodnih aminokiselina nije dovoljan
za formiranje proteinske molekule. Pored ovoga, svaka
od 20 različitih tipova aminokiselina, prisutnih u sastavu
proteina, mora biti takozvana "ljevoruka". Postoje dva
tipa aminokiselina, ljevoruki i desnoruki tip. Razlika
među njima je u tzv. zrcalnoj simetriji, tj. u njihovim
trodimenzionalnim strukturama, one su različite, ali
sliče jedne drugima kao što međusobno sliče lijeva i
desna ruka u jedne osobe.
Aminokiseline jednog tipa lahko se spajaju sa aminokiselinama
drugog tipa. Kroz istraživanje je otkrivena jedna začuđujuća
činjenica. Svi proteini u biljaka i životinja, od najjednostvnijih
do najsloženijih organizama, napravljeni su od tzv.
ljevorukih aminokiselina. Ukoliko bi se i jedna jedina
desnoruka aminokiselina spojila na strukturu proteina,
taj protein bi postao beskoristan. Što je dosta interesantno,
u nekim eksperimentima su bakterije, kojima su date
desnoruke aminokiseline, odmah uništile te aminokiseline,
a, da bi ih mogle iskoristiti, u nekim slučajevima su
formirale ljevoruke aminokiseline od komponenata koje
su preostale nakon razaranja desnorukih aminokiselina.
Pretpostavimo na trenutak da je život nastao slučajno,
baš kako evolucionisti tvrde da se desilo. U ovom slučaju
desnoruke i ljevoruke aminokiseline, koje su stvorene
slučajno, trebale bi u prirodi biti prisutne u, otprilike,
jednakim količinama. Zbog toga bi sva živa bića u svojoj
građi trebala imati i desnoruke i ljevoruke aminokiseline,
pošto je hemijski moguće da se aminokiseline oba tipa
međusobno spajaju. U biti, proteini koji postoje u svim
živim organizmima načinjeni su samo od ljevorukih aminokiselina.
Pitanje kako proteini mogu odabrati jedino ljevoruke
između svih aminokiselina i kako čak nijedna jedina
desnoruka aminokiselina ne biva umiješana u životni
proces je nešto što se još uvijek suprotstavlja evolucionistima.
Oni nemaju načina da objasne takav specifičan i svjestan
izbor.
Štaviše, ova karakteristika proteina intenzivira konfuziju
koju kao ćorsokak evolucionista pravi "slučajnost".
Da bi bio formiran smislen protein, nije dovoljno da
aminokiseline budu samo prisutne u određenom broju,
u savršenom redoslijedu i da budu kombinirane zajedno
u pravilnom, u trodimenzionalnom dizajnu. Uz sve to,
sve ove aminokiseline moraju biti odabrane između ljevorukih,
a da, pri tome, nijedna desnoruka aminokiselina ne smije
postojati među njima. A ipak, ne postoji mehanizam prirodne
selekcije koji bi prepoznao da je desnoruka aminokiselina
dodata redoslijedu aminokiselina, mehanizam koji bi
prepoznao da je to pogrešno i da ona zbog toga mora
biti odstranjena iz lanca. Ova situacija još jednom,
zauvijek, eliminira mogućnost slučajnosti i slučaja.
U Brittanica Science Encyclopaedia,
koja je otvoreni branilac evolucije, ukazano je na činjenicu
da aminokiseline svih živih organizama na Zemlji i gradivni
blokovi složenih polimera, kao što su proteini, imaju
istu - ljevoruku simetriju. Još je rečeno da je to isto
kao kada bi bacili novčić milion puta i uvijek dobili
npr. glavu. U istoj enciklopediji je također rečeno
da nije moguće shvatiti zašto molekule postaju ljevoruke
ili desnoruke i da je ovaj izbor fascinantno povezan
sa izvorom života na Zemlji.100
Ukoliko bi novčić svaki put prilikom milion bacanja
pao na glavu, da li bi bilo logičnije da to pripišemo
slučaju ili da prihvatimo da postoji neka svjesna intervencija?
Odgovor bi trebao biti očigledan. Međutim, uprkos ovoj
očitoj očiglednosti, evolucionisti su poduzeli bijeg
u slučajnost, jednostavno zbog toga što ne žele prihvatiti
mogućnost "svjesne intervencije".
Situacija slična ovoj sa ljevorukošću aminokiselina
postoji i sa nukleotidima, najmanjim jedinicama DNA
i RNA. Suprotno od aminokiselina u živim organizmima,
jedino desnoruki nukleotidi bivaju izabrani. Ovo je
još jedna situacija koja ne može biti objašnjena slučajnošću.
Kao zaključak, sa vjerovatnoćom koju smo ispitivali
do sada, definitivno je dokazano da postanak života
ne može biti objašnjen slučajnošću. Ako pokušamo izračunati
vjerovatnoću slučajnog nastanka za protein prosječne
veličine, sastavljen od 400 aminokiselina, izabranih
jedino između ljevorukih aminokiselina, dobijamo da
je vjerovatnoća 1 naprema 2400, tj. 10120. Usporedbe
radi, podsjetimo se da je broj elektrona u univezumu
procijenjen na 1079, što je mnogo manje od vjerovatnoće
u našem slučaju. Računanjem vjerovatnoće da ove aminokiseline
formiraju potreban redoslijed i funkcionalni oblik dalo
bi još veći broj. Ako udružimo ove vjerovatnoće i ako
proširimo predmet razmatranja vjerovatnoće na formiranje
većeg broja i na formiranje različitih tipova proteina,
rezultati postaju nepojmljivi.
Ispravna
veza je od vitalnog značaja
Čak i ova duga lista ćorsokaka ne stavlja tačku na
sve ćorsokake evolucije. Nije dovoljno da aminokiseline
samo budu smještene u potrebnom broju, redoslijedu i
potrebnoj trodimenzionalnoj strukturi. Formiranje proteina
također zahtijeva da aminokiselinske molekule sa više
od jedne "ruke" budu međusobno povezane preko pojedinih,
tačno određenih "ruku". Takva veza naziva se "peptidna-veza".
Aminokiseline mogu formirati različite vrste veza međusobno;
ali proteini su izgrađeni samo i jedino od onih aminokiselina
koje su spojene "peptidnim vezama".
Jedna usporedba će nam ovo pojasniti: Pretpostavimo
da su svi dijelovi jednog automobila korektno izrađeni
i sastavljeni, sa izuzetkom da je jedan od točkova pričvršćen
sa komadom žice, a bez matica i šarafa, na način da
je njegova sredina okrenuta prema zemlji. Takav automobil
ne bi se mogao kretati čak niti jedan jedini metar,
bez obzira kako složena bila njegova tehnologija ili
kako je moćan njegov motor. Na prvi pogled sve izgleda
da je na svom mjestu, ali pogrešan spoj samo jednog
točka čini cijeli auto neupotrebljivim. Na isti način,
udruživanje samo jedne aminokiseline u proteinskoj molekuli
sa vezom drugačijom od peptidne veze čini cijelu molekulu
neupotrebljivom.
Istraživanje je pokazalo da nasumično kombiniranje
aminokiselina rezultira peptidnim vezama samo u 50%
slučajeva, a da ostatak otpada na druge veze koje ne
nalazimo u proteinima. Da bi ispravno funkcionirala,
svaka aminokiselina koja sačinjava protein mora biti
povezana jedino peptidnom vezom sa drugom aminokiselinom,
isto kao što mora biti samo od ljevorukih aminokiselina.
Vjerovatnoća da se ovo dogodi je ista kao vjerovatnoća
da svaki protein bude ljevoruk. To jest, kada razmotrimo
protein izgrađen od 400 aminokiselina, vjerovatnoća
da se sve njegove aminokiseline vežu peptidnim vezama
je 1 naprema 2399.
Nulta
vjerovatnoća
Kao što se može vidjeti ispod, vjerovatnoća slučajnog
formiranja proteina izgrađenog od 500 aminokiselina
je 1 naprema broju koji se dobije stavljanjem 950 nula
iza jedinice. Što je broj koji ljudski um ne može pojmiti.
Ovo je račun vjerovatnoće samo na papiru. Praktički,
u stvarnosti se takva vjerovatnoća svodi na nulu. U
matematici, vjerovatnoća koja je manja od 1 naprema
1050 statistički se smatra da ima nultu vjerovatnoću
za realizaciju.
Vjerovatnoća od 1 naprema 10950 je daleko
izvan granica ove definicije.
Dok nemogućnost formiranja proteina od 500 aminokiselina
dostiže takvu mjeru, mi možemo dalje nastaviti pomjerati
granice uma, sa još višim nivoima nemogućnosti. U molekuli
"hemoglobina", koji predstavlja protein vrlo bitan za
život, postoji 574 aminokiselina, što je više nego u
proteina spomenutog u prethodnom računanju vjerovatnoće.
Sada razmotrimo ovo: u samo jednoj od milijardi crvenih
krvnih ćelija u našem tijelu, nalazi se 280.000.000
(280 miliona) hemoglobinskih molekula.
Pretpostavljena starost Zemlje nije dovoljna da pruži
priliku za formiranje jednog jedinog proteina "metodom
pokušaja i pogreške", a da ne govorimo o crvenoj krvnoj
ćeliji. Čak i da pretpostavimo da su se, od postanka
svijeta, bez gubitka vremena, aminokiseline sastavljale
i rastavljale "metodom pokušaja i pogreške" da bi formirale
jednu jedinu proteinsku molekulu, potreban bi im bio
vremenski period duži nego što je starost svijeta da
bi se mogao nositi sa vjerovatnoćom od 1 naprema 10950.
Zaključak izveden iz svega ovoga je da evolucija pada
u strašan ambis nevjerovatnoće upravo već na stadiju
formiranja jednog jedinog proteina.
Vjerovatnoća
da prosječna proteinska molekula izgrađena
od 500 aminokiselina prisutnih u tačno odgovarajućoj
količini i smještenih u tačno odgovarajućem
redosljedu, uz vjerovatnoću da sve aminokiseline
koje ona sadrži budu samo ljevoruke i da budu
spojene jedino peptidnim vezama je "1" naprema
10950. Ovaj broj koji se dobija
kada stavimo 950
nula iza 1 (jedinice) piše se ovako:
Vjerovatnoća
da jedan protein od 500 aminokiselina bude formiran
slučajno je... NULTA
VJEROVATNOĆA
VPostoje tri osnovna
uvjeta za formiranje upotrebljivog proteina:
Prvi uvjet: da su
sve aminokiseline u proteinskom lancu odgovarajućeg
tipa i da su poredane u pravilnom redoslijedu
Drugi uvjet: da
su sve aminokiseline u lancu ljevoruke
Treći uvjet: da
se sve ove aminokiseline međusobno spajaju formiranjem
hemijskih veza zvanih "peptidne veze".
Da bi se protein formirao
slučajno, sva tri osnovna uvjeta moraju postojati
istovremeno. Vjerovatnoća slučajnog formiranja
proteina je jednaka umnošku vjerovatnoća za
realiziranje svakog od ova tri uvjeta posebno.
Naprimjer, za prosječnu molekulu koja se sastoji
od 500 aminokiselina:
1.
Vjerovatnoća da se aminokiseline spoje u pravilnom
redosljedu:
Postoji 20 tipova
aminokiselina koji sudjeluju u formiranju proteina.
Prema tome:
-Vjerovatnoća da svaka
od aminokiselina bude korektno
izabrana između ovih 20 tipova
= 1/20
-Vjerovatnoća da sve
od ovih 500 aminokiselina budu
korektnoodabrane
= 1/20500=
1/10650
Dakle 1 slučaj
od 10650 (pokušaja), odnosno, jednom u 10650
2.
Vjerovatnoća da su aminokiseline ljevoruke:
-Vjerovatnoća da
samo jedna aminokiselina bude ljevoruka
= 1/2
-Vjerovatnoća da
sve od ovih 500 aminokiselina budu
ljevoruke u isto vrijeme
= 1/2500
= 1/10150
Dakle 1 slučaj
od 10150 (pokušaja), odnosno, jednom u
10150
3. Vjerovatnoća
da sve aminokiseline budu spojene sa "peptidnim
vezama":
Aminokiseline mogu se kombinirati
međusobno sa različitim vrstama hemijskih veza.
Da bi se formirao upotrebljiv protein, sve aminokiseline
u lancu moraju biti kombinirane sa specijalnom
hemijskom vezom zvanom "peptidna veza". Izračunato
je da vjerovatnoća da se aminokiseline spajaju
baš sa peptidnom, a ne sa nekom drugom vrstom
veze iznosi 50%. U odnosu na ovo:
-Vjerovatnoća da
dvije aminokiseline budu spojene
peptidnom vezom
= 1/2
-Vjerovatnoća da
od 500 aminokiselina sve budu spojene
peptidnim vezama
= 1/2499
= 1/10150
Dakle 1 slučaj
u 10150 (pokušaja), odnosno, jednom u
10150
UKUPNA
VJEROVATNOĆA
= 1/10650 X
1/10150 X 1/10150 =
10950
=
1 slučaj od 10950 (pokušaja),
odnosno, jednom u 10950
Da
li postoji mehanizam "pokušaja i pogreške" u
prirodi?
Konačno, završavamo sa jednom veoma važnom poentom
u odnosu na osnovnu logiku računa vjerovatnoće, za što
smo naveli neke primjere. Pokazali smo da je gore urađeni
račun vjerovatnoće dostigao astronomske granice i da
su ove astronomske mogućnosti praktično nemoguće da
se dese. Međutim, postoji jedan mnogo važniji i mnogo
više haotičan aspekt za evolucioniste. A to je, da pod
prirodnim uvjetima ove mogućnosti ne mogu uopće čak
ni otpočeti nekakav period pokušaja, i zato nema mehanizma
pokušaja i pogreške u prirodi kojim bi se pokušalo proizvesti
proteine.
Proračuni na koje smo gore ukazali da pokažemo vjerovatoću
slučajnog formiranja proteinske molekule sa 500 aminokiselina,
vrijedi jedino za idealnu okolinu "pokušaja i pogreške"
koja ne postoji u stvarnom životu. Tj. vjerovatnoća
dobivanja korisnog proteina je 1 naprema 10950 jedino
ako pretpostavimo da postoji jedan imaginarni mehanizam
u kojemu nevidljive ruke udružuju 500 aminokiselina
nasumice i tada vidjevši da nisu uspjele, razjedinjuju
ih jednu po jednu i onda ih opet sjedinjuju, ali u drugačijem
rasporedu itd. U svakom pokušaju aminokiseline bi trebale
biti razdvojene jedna po jedna i onda opet spojene u
novom redoslijedu. Spajanje bi trebalo prestati nakon
što je dodato svih 500 aminokiselina i trebalo bi biti
osigurano da čak niti jedna ekstra aminokiselina nije
umiješana. Pokušaj bi trebao tada biti zaustavljen,
da se vidi da li se protein već formirao ili ne, a u
slučaju promašaja, sve bi trebalo biti rastvoreno i
onda pokušati drugačiji redoslijed. Dodatno, u svakom
pokušaju, čak niti jedna strana supstanca ne bi smjela
biti umiješana. Također je neophodno da lanac koji se
formira tokom jednog pokušaja ne bude razdvojen i uništen
prije no što se na njega sveže njegova 499. karika.
Svi ovi uvjeti znače da vjerovatnoće koje smo spominjali
važe jedino u kontroliranoj okolini, gdje postoje svjesni
mehanizmi koji usmjeravaju početak i kraj, i svaki stadij
procesa, i gdje je jedino odabir aminokiseline "prepušten
slučaju". Bez sumnje je nemoguće da takva okolina postoji
pod prirodnim uvjetima. Zbog toga je formiranje proteina
u prirodnoj okolini logički i tehnički nemoguće, bez
obzira na "aspekt vjerovatnoće". Ustvari, govoriti o
vjerovatnoći da se desi takav događaj je sasvim neznanstveno.
Neki neupućeni evolucionisti ne shvaćaju ovo. Budući
da oni pretpostavljaju da je formiranje proteina obična
hemijska reakcija, oni prave smiješne dedukcije, kao
npr. "aminokiseline su se kombinirale putem reakcija
i formirale proteine". Međutim, slučajne hemijske reakcije
koje se odigravaju u anorganskim strukturama mogu dati
jedino jednostavne i primitivne promjene. Njihov broj
je određen i ograničen. Za nešto složenije hemijske
materije, moraju biti uključene velike fabrike, hemijske
plantaže i laboratorije. Takav slučaj je sa lijekovima,
kao i sa mnogim drugim hemijskim materijama koje koristimo
u svakodnevnom životu. Proteini imaju mnogo složeniju
strukturu nego one hemikalije koje proizvodi industrija.
Zbog toga je nemoguće da su proteini, od kojih je svaki
čudo dizajna i tehnike, u kojemu svaki dio pristaje
na svoje mjesto u određenom redoslijedu, postali kao
rezultat nasumičnih hemijskih reakcija.
No, hajde da za trenutak ostavimo sve ove nemogućnosti
koje smo do sada opisali i pretpostavimo da je upotrebljiva,
svrhovita proteinska molekula ipak evoluirala - spontano
i "pukim slučajem". Već na ovoj tački evolucija opet
nema odgovora, zato što je, da bi se proteini održali,
potrebno da budu izolirani od prirodne okoline u kojoj
se nalaze i da budu zaštićeni pod veoma posebnim uvjetima.
U suprotnom, ovaj protein bi se ili dezintegrirao, zbog
izloženosti prirodnim uvjetima na Zemlji, ili bi mu
se pridružile druge kiseline, aminokiseline, ili hemijski
sastojci, čime bi izgubio svoje osobine i pretvorio
se u potpuno drugačiju i neupotrebljivu supstancu.
