Uprethodnom dijelu ove knjige pokazali smo kako fosilni zapisi poništavaju teoriju evolucije. Ustvari, nismo morali iznositi ništa od svega toga jer se teorija evolucije ruši mnogo prije nego što se i dođe do tvrdnji o "evoluciji vrsta" i fosilnim dokazima za nju. Ono što čini teoriju besmislenom od njenog samog početka je pitanje "kako se život na Zemlji pojavio, tj. započeo". 

Kada se ovo pitanje postavi, teorija evolucije odgovara da je život započeo sa jednom ćelijom koja se formirala slučajno. Prema tom scenariju, prije četiri milijarde godina različite anorganske hemijske supstance reagirale su međusobno u prvobitnoj atmosferi Zemlje, u kojoj su efekti gromova i pritiska uzrokovali da te supstance formiraju prvu živu ćeliju.

Prvo što se mora reći je da je tvrdnja da se neorganske materije mogu udružiti i formirati život jedna neznanstvena tvrdnja, koja sve do danas nije provjerena nekim eksperimentom ili promatranjem. Svaka živa ćelija je formirana repliciranjem (kopiranjem) druge ćelije. Niko u svijetu, nikada, nije uspio formirati živu ćeliju stavljajući zajedno različite neorganske materije, čak ni u najnaprednijim laboratorijama.

Teorija evolucije tvrdi da su ćelije živih bića, koje ne mogu biti proizvedene čak ni kada se sve snage ljudskog intelekta, znanja i tehnologije upotrijebe, nastale slučajno u prvobitnim uvjetima na Zemlji. Na slijedećim stranicama ispitat ćemo zašto je ova tvrdnja suprotna najosnovnijim principima znanosti i razuma.

Ako neko vjeruje da živa ćelija može postati slučajno, tada ne postoji ništa što bi ga moglo spriječiti da vjeruje u sličnu priču koju ćemo sada ispričati. To je priča o jednom gradu:

Jednog dana gruda ilovače, pritisnuta između stijena na neplodnoj zemlji, nakon kiše postade vlažna. Kada je sunce izašlo, ova vlažna ilovača se osuši, stvrdnu i poprimi krut, otporan oblik. Kasnije se ove stijene koje su poslužile kao kalup nekako raspadoše u komadiće i onda se pojavi pravilna, dobro oblikovana i čvrsta cigla. Ova cigla je godinama čekala, pod istim prirodnim uvjetima, da se formiraju druge cigle slične njoj. Ovaj proces se nastavio sve dok se stotine i hiljade istih takvih cigli nisu formirale na tom istom mjestu. Međutim, sasvim slučajno, nijedna od ovih cigli, koje su prethodno formirane, nije bila oštećena.

Iako su, u periodu od nekoliko hiljada godina, bile izložene oluji, kiši, vjetru, suncu i hladnoći, te cigle nisu napukle, nisu se prelomile, niti su bile odvučene sa tog mjesta, nego su čekale tu, na istom mjestu, sve sa istom "namjerom".

Kada je njihov broj postao adekvatan, one su podigle zgradu poredavši se jedna uz drugu i postavivši se jedna iznad druge sasvim slučajno, uz pomoć djelovanja prirodnih sila, vjetrova, oluja ili tornada. U međuvremenu, pod utjecajem prirodnih sila, u savršenom vremenskom slijedu, nastali su materijali kao cement ili šljunak i umetnuli se između njih, da bi ih spojili. Dok se sve ovo dešavalo, željezna ruda se pod zemljom, uz pomoć prirodnih utjecaja, oblikovala i položila temelje zgrade koja će nastati od ovih cigli. Na kraju ovog procesa podignuta je jedna kompletna zgrada, nimalo oštećena, sa svim njenim građevnim materijalom, drvenarijom i instalacijama.

Naravno, zgrada se ne sastoji samo od temelja, cigli i cementa. Kako je onda ostali materijal pribavljen? Odgovor je jednostavan: sav materijal koji je bio potreban za izgradnju zgrade postojao je u zemlji, na mjestu gdje je zgrada izrasla. Silikon za staklo, bakar za električne kablove, željezo za stubove (armaturu), grede, itd. itd. Sve se to nalazilo ispod zemlje u ogromnim količinama. Bila je potrebna još jedino vještina prirodnih sila da oblikuje i smjesti ove materijale na njihovo mjesto unutar zgrade. Sve instalacije, drvenarija i ostalo, smješteno je između cigli uz pomoć vjetrova, kiše i zemljotresa. Sve je išlo toliko dobro da su se cigle razmjestile na takav način da su među sobom ostavile neophodan prostor za prozore, kao da su znale da će se kasnije, pod djelovanjem "prirodnih uvjeta", formirati nešto po imenu staklo. Štaviše, one nisu zaboravile ostaviti prostora za instaliranje vode, struje i sistema za grijanje, koji će se također kasnije slučajno formirati. Sve je išlo tako dobro da su slučajnosti i "prirodni uvjeti" proizveli savršeno dizajniranu zgradu.

Ako ste uspjeli održati vjeru u ovu priču do sada, tada nećete imati problema pretpostaviti kako su druge zgrade, fabrike, autoputevi, trotoari, infrastruktura, komunikacije i transportni sistemi ovoga grada nastali. Ako imate tehničko znanje i ako ste pristojno upoznati sa temom, možete čak napisati izuzetno "znanstveno potkrijepljenu" knjigu od nekoliko tomova, iznoseći svoje teorije o "evolucijskom procesu sistema kanalizacije i njegovoj prilagođenosti postojećim strukturama". Možete biti odlikovani akademskom nagradom za vaše sjajne studije i možete se smatrati genijem koji prosvjetljuje čovječanstvo.

Teorija evolucije tvrdi da je život nastao slučajno. To je tvrdnja koja nije ništa manje apsurdna nego naša priča, zato što ćelija, sa svim svojim visokokvalificiranim sistemima za komuniciranje, transport i upravljanje, nije ništa manje složena od bilo kojeg grada.

Kompleksna građa žive ćelije nije bila poznata u Darwinovo doba, i pripisivati život slučajnostima i prirodnim uvjetima je, u to vrijeme, za evolucioniste bilo dovoljno ubjedljivo.

Tehnologija XX stoljeća je zavirila i zadubila se u najsitnije djeliće života i otkrila da je ćelija najkompliciraniji sistem sa kojim se čovječanstvo ikada susrelo. Danas, mi znamo da ćelija sadrži energetske stanice koje proizvode energiju koju onda ćelija upotrebljava, fabrike koje proizvode enzime i hormone neophodne za život, banku podataka gdje su zapisane sve neophodne informacije o svim proizvodima koji trebaju biti napravljeni u ćeliji, zatim složene transportne sisteme i cjevovode za prevoženje sirovina i proizvoda sa jednog mjesta na drugo, napredne laboratorije i rafinerije za pretvaranje vanjskih sirovina u upotrebljive tvari, i specijalizirane proteine ćelijske membrane za kontrolu ulaska materija u ćeliju i izlaska iz ćelije. Sve ovo sačinjava samo jedan mali dio ovog nevjerovatno složenog sistema.

W. H. Thorpe, jedan evolucionista - znanstvenik, priznaje da "najjednostavniji tip ćelije predstavlja ‘mehanizam’ nezamislivo složeniji od bilo koje mašine dosad zamišljene i konstruirane od strane čovjeka".91

Ona je toliko kompleksna da čak ni visoki nivo tehnologije koji je čovječanstvo postiglo ne može proizvesti jednu takvu ćeliju. Nikada nijedan pokušaj da se kreira umjetna ćelija nije postigao uspjeh. Ustvari, svi pokušaji da se to učini su napušteni.

Teorija evolucije tvrdi da je ovaj sistem, koji čovječanstvo sa svom svojom inteligencijom, znanjem i tehnologijom na raspolaganju ne može proizvesti, nastao "slučajno", pod utjecajem prvobitnih uvjeta na Zemlji. Da damo drugi primjer. Vjerovatnoća formiranja ćelije igrom slučaja je poput vjerovatnoće da se odštampa jedna knjiga prilikom eksplozije u štampariji.

Engleski matematičar i astronom Sir Fred Hoyle napravio je sličnu usporedbu u jednom od njegovih intervjua objavljenom 12.11.1981. godine u časopisu Nature. Iako i sam evolucionista, Hoyle je rekao da je vjerovatnoća da više forme života nastanu na ovaj način (slučajno), uporediva sa vjerovatnoćom da jedan tornado brišući kroz deponiju starog gvožđa konstruira avion "Boing 747" od materijala i starudija koje se tu nalaze.92 Ovo znači da nije moguće da ćelija nastane slučajno i zato je ona definitivno morala biti "stvorena".

Jedan od glavnih razloga zašto teorija evolucije ne može objasniti kako je nastala ćelija, jeste "nesvodljiva kompleksnost" ćelije. Živa ćelija održava se uz pomoć harmonične saradnje mnoštva njezinih organela ("ćelijski organi"). Ukoliko samo jedna od ovih organela ne funkcionira, ćelija ne može ostati u životu. ]elija nema vremena da čeka nesvjesne mehanizme kao što su prirodna selekcija ili mutacija da joj dozvole da se razvija. Tako da je prva ćelija na Zemlji morala biti kompletna-potpuna ćelija, koja je posjedovala sve, za život potrebne, organele i funkcije, a ovo definitivno znači da je ćelija morala biti stvorena.

Toliko o ćeliji. Ali, evolucija nije uspjela objasniti čak ni postanak gradivnih blokova ćelije. U prirodnim uvjetima nije moguće formiranje čak i samo jednog proteina od hiljada složenih proteinskih molekula koje izgrađuju ćeliju.

Proteini su gigantske molekule koje se sastoje od manjih jedinica zvanih "aminokiseline", koje su razmještene u specifičnom nizu u određenim količinama i strukturama. Ove molekule predstavljaju gradivne blokove žive ćelije. Najjednostavnija je sastavljena od 50, ali postoje neke proteinske molekule koje su sastavljene od nekoliko hiljada aminokiselina.

PRIZNANJA EVOLUCIONISTA

Teorija evolucije nigdje se ne susreće  sa većom krizom nego na tački objašnjavanja pojave - nastanka života. Razlog je to što su organske molekule toliko kompleksne da se za njihovo formiranje nikako ne može tvrditi da je bilo slučajno, a očigledno je nemoguće da je jedna organska ćelija bila formirana pukim slučajem. Alexander Oparin: "L'origine della cellula rimane un mistero". Evolucionisti su se suočili sa pitanjem porijekla života u drugoj polovini XX stoljeća. Jedan od vodećih autoriteta teorije o molekularnoj evoluciji, ruski evolucionist Aleksandar Oparin, u svojoj knjizi Porijeklo života, koja je objavljena 1936., rekao je slijedeće: "Na nesreću, porijeklo ćelije ostaje pitanjem koje je u stvari najtamnija tačka cijele teorije evolucije."1 Od Oparina, evolucionisti su izveli bezbrojne eksperimente, proveli mnoga istraživanja i izvršili mnoga promatranja da dokažu da je ćelija mogla biti formirana slučajno. Međutim, svaki takav pokušaj jedino je još jasnijim učinio kompleksni dizajn ćelije i tako, čak još više, pobio teze evolucionista. Profesor Klaus Dose, predsjednik Instituta biohemije na Univerzitetu "Johannes Gutenberg", izjavljuje: Jeffrey Bada: "L'origine della vita sulla terra rappresenta il piů grande problema irrisolto". "Više od 30 godina eksperimentiranja, u vezi s porijeklom života, na poljima hemijske i molekularne evolucije vodili su do boljeg opažanja neizmjernosti problema porijekla života na Zemlji prije nego što su doveli do njegovog rješenja. Sada sve diskusije o glavnim teorijama i eksperimentima na ovom polju, ili završavaju u patu ili u priznanju neznanja."2 Slijedeća izjava od strane geohemičara Jeffreya Badaa, sa San Diego Scripps Institute, čini očiglednom bespomoćnost evolucionista što se tiče ovog problema: "Danas kada napuštamo dvadeseto stoljeće, još uvijek se susrećemo sa najvećim neriješenim problemom koji smo imali kada smo ulazili u dvadeseto stoljeće: kako je život na Zemlji započeo?"3   1 Alexander I. Oparin, Origin of Life, (1936) New York: Dover Publications, 1953 (ristampa), p. 196. 2 Klaus Dose, "The Origin of Life: More Questions Than Answers", Interdisciplinary Science Reviews, vol. 13, n. 4, 1988, p. 348. 3 Jeffrey Bada, Earth, February 1998, p. 40

Ključna stvar u ovome je da: odsustvo, dodavanje ili zamjena samo jedne aminokiseline u strukturi proteinske molekule uzrokuje da taj protein postane beskorisna gomila molekula. Svaka aminokiselina mora biti na pravom mjestu i u pravilnom poretku. Teorija evolucije, koja tvrdi da se život pojavio pukim slučajem, nema izgleda pred ovim poretkom, budući da je on isuviše čudesan da bi se objasnio slučajnošću. (Štaviše, teorija nije u stanju niti objasniti tvrdnju o "slučajnom formiranju" aminokiselina, što će biti razmatrano kasnije.)

Činjenica da funkcionalna građa proteina nikako ne može nastati slučajno, može se uočiti jednostavnim računom vjerovatnoće koji može shvatiti bilo ko.

Jedna proteinska molekula prosječne veličine sastavljena je od 280 aminokiselina među kojima postoji 12 različitih vrsta. One mogu biti poredane na 10³⁰⁰ (10 na tristotu) različitih načina. (Ovo je astronomsko veliki broj koji se sastoji od jedinice - "1", iza koje slijedi 300 nula.) Od svih ovih mogućih kombinacija samo jedna od njih formira željenu proteinsku molekulu. Ostatak su aminokiselinski lanci koji su ili potpuno beskorisni ili potencijalno štetni za žive tvari.

Drugim riječima, vjerovatnoća formiranja samo jedne proteinske molekule je "1 naprema 10³⁰⁰". Mogućnost da se ovo desi praktično ne postoji. (U matematici su vjerovatnoće koje su manje od 1 naprema 10⁵⁰ prihvaćene kao "nulta vjerovatnoća".)

Osim toga, jedna proteinska molekula od 280 aminokiselina je skromne veličine u odnosu na neke gigantske proteinske molekule koje se sastoje od hiljada aminokiselina. Kada primijenimo sličan račun vjerovatnoće na ove gigantske molekule, vidimo da čak ni riječ nemoguće nije više "adekvatna".

Kada krenemo jedan korak dalje u razvojnoj shemi života, uočavamo da jedan protein, sam po sebi, ne znači ništa. Jedna od najmanjih bakterija koja je ikad otkrivena, Mycoplasma Hominis H39, sadrži 600 "tipova" proteina. U ovom slučaju bismo trebali račun vjerovatnoće koji smo gore uradili za samo jedan protein uraditi sada za svaki od 600 različitih tipova proteina (što znači da je vjerovatnoća slučajnog nastanka ovakve bakterije još puno, puno manja). Rezultat iscrpljuje čak i koncept nemogućnosti.

Neko ko sada čita ove retke, a ko je do sada prihvatao teoriju evolucije kao znanstveno objašnjenje, može posumnjati da su ovi brojevi preuveličani i da ne odražavaju pravo činjenično stanje. To nije tako: ovo su nedvosmislene i konkretne činjenice. Nijedan evolucionist nema prigovor ovim brojkama. Oni prihvataju da je vjerovatnoća slučajnog formiranja jednog proteina "slaba kao i vjerovatnoća da majmun napiše historiju čovječantva na daktilo-mašini a da ne načini nijednu grešku".93 Međutim, umjesto prihvaćanja drugog objašnjenja, tj. stvaranja, oni nastavljaju sa branjenjem ove nemogućnosti.

Ista činjenica priznata je od strane mnogih evolucionista. Naprimjer, Harold F. Blum, čuveni evolucionista, izjavljuje da je "spontano formiranje polipeptida (u koje spadaju proteini) veličine najmanjeg poznatog proteina, izgleda, izvan svake vjerovatnoće".94

Evolucionisti tvrde da se molekularna evolucija odigrala tokom veoma dugog perioda vremena i da je taj dugi vremenski period nemoguće učinio mogućim. Ipak, bez obzira koliko dati vremenski period bio dug, nije moguće da aminokiseline formiraju proteine slučajno. William Stokes, jedan američki geolog, priznaje ovu činjenicu u svojoj knjizi Essentials of Earth History pišući da su šanse da se ovo desi toliko male da "protein na taj način ne bi nastao tokom milijardi godina na milijardama planeta, svakoj prekrivenoj slojem od koncentriranog vodenog rastvora potrebnih aminokiselina".95

"Šta dakle, sve ovo znači?" Perry Reeves, profesor hemije, odgovara na ovo pitanje:

"Kada neko ispituje široki spektar mogućih struktura koji bi mogao rezultirati iz jednostavne nasumice nastale kombinacije aminokiselina u isparavajućoj prvobitnoj smjesi - moru, zapanjujuće je vjerovati da je život mogao nastati na ovaj način. Vjerodostojnije je reći da je jedan Veliki Graditelj, sa jednim majstorskim planom, bio potreban za takav zadatak."96

Ako je slučajno formiranje čak i samo jednog od ovih proteina nemoguće, tada je milijardu puta više nemoguće da se milioni proteina igrom slučaja udruže na odgovarajući način da bi formirali kompletnu ljudsku ćeliju. Da stvar bude još nevjerovatnija, ćelija se ne sastoji samo od gomile proteina. Uz proteine, ćelija se sastoji od nukleinskih kiselina, karbonhidrata, masti, vitamina i mnogih drugih hemikalija kao što su npr. elektroliti, u specifičnom odnosu, harmoniji i dizajnu u pogledu i strukture i funkcije. Svaki od ovih sastojaka funkcionira kao gradivni blok ili ko-molekula u različitim organelama.

Robert Shapiro, profesor hemije na New York University i DNA ekspert, izračunao je vjerovatnoću slučajnog formiranja 2000 tipova proteina nađenih u jednoj jedinoj bakteriji (u ljudskoj ćeliji nalazi se 200.000 različitih tipova proteina). Broj koji je dobio bio je 1 naprema 10^40.000.97 (Ovo je nevjerovatan broj koji se dobije stavljanjem 40.000 nula iza jedinice.)

Profesor primijenjene matematike i astronomije sa University College (Cardiff, Wales), Chandra Wickramasinghe, komentira:

"Vjerovatnoća spontanog formiranja života iz nežive tvari je jedan naprema broju sa 40.000 nula iza toga... to je dovoljno veliko da sahrani Darwina i cijelu teoriju evolucije. Život je morao biti smišljeni produkt jedne Inteligencije, obzirom da nije nastao slučajno ili iz neke primitivne smjese, koje nije bilo ni na ovoj, a ni na bilo kojoj drugoj planeti."98

Sir Fred Hoyle komentirao je ovako ove nevjerovatne brojke:

"Zaista, ovakva teorija (da je život produkt neke inteligencije) je toliko očigledna da se možemo samo čuditi zašto, zbog te očiglednosti, nije široko prihvaćena. Razlozi za ovo su prije psihološki nego znanstveni."99

Razlog zašto je Hoyle upotrijebio termin psihološki je samouvjetovanje evolucionista da ne prihvate tezu da bi život mogao biti stvoren. Ovi ljudi su postavili odbijanje Božijeg postojanja kao svoj glavni cilj. Jedino zbog ovog razloga oni nastavljaju braniti nerazumne scenarije za koje i oni sami priznaju da su nemogući.