Velika sličnost između skeletnih i lobanjskih struktura Australopithecinesa i šimpanzi i pobijanje tvrdnje da su ova bića hodala uspravno uzrokovalo je veliku teškoću za evolucionističke paleoantropologe. Razlog je taj što prema imaginarnoj shemi evolucije Homo erectus dolazi poslije Australopithecinesa. Kao što prefiks "Homo" (što znači "čovjek") i implicira, Homo erectus je ljudska vrsta i njegov skelet je uspravan. Njegov lobanjski volumen je dva puta veći nego u Australopithecinesa. Direktan prijelaz od Australopithecinesa, majmuna nalik šimpanzi, ka Homo erectusu, koji ima skelet isti kao u suvremenog čovjeka, ne dolazi u obzir čak i prema evolucionističkoj teoriji. Zbog toga su potrebne "karike", tj. "prijelazne forme". Koncept Homo habilis je proizašao iz ove neophodnosti.

Klasa Homo habilis je predložena 60-ih od strane Leakeyevih (svi u porodici su "lovci na fosile"). Prema Leakeyevim, ova nova vrsta, koju su oni klasificirali kao Homo habilis, imala je relativno veliki lobanjski kapacitet, sposobnost da hoda uspravno i da koristi kamen i drvene alatke. Zbog toga bi to mogao biti predak čovjeka.

Novi fosili iste vrste, iskopani u kasnim 80-im, potpuno su promijenili ovo gledište. Neki istraživači, kao Bernard Wood i C. Loring Brace, koji su se oslanjali na ove novopronađene fosile, izjavili su da bi Homo habilis, što znači "čovjek sposoban za korištenje alatki", trebao biti klasificiran kao Australopithecus habilis, što znači "Južnoafrički majmun sposoban za korištenje alatki", zato što Homo habilis ima mnogo zajedničkih karakteristika sa majmunima po imenu Australopithecines. On ima duge ruke, kratke noge i majmunoliku građu kostura upravo kao Australopithecinesi. Njegovi prsti, i na rukama i na nogama, bili su pogodni za penjanje. Struktura njegove donje čeljusti je bila veoma slična onoj kod današnjih majmuna. Njegov lobanjski volumen (500 cm3) bio je najbolji pokazatelj činjenice da je on bio majmun. Ukratko, Homo habilis koji je, od strane nekih evolucionista, predstavljen kao različita vrsta, bio je, ustvari, jedna majmunska vrsta upravo kao i svi drugi Australopithecinesi.

Istraživanje izvedeno u godinama koje su slijedile doista je pokazalo da Homo habilis nije bio različit od Australopithecinesa. Fosil u vidu skeleta i lobanje OH62 pronađen od strane Tima Whitea, pokazao je da je ova vrsta imala mali lobanjski volumen, te duge ruke i kratke noge, što im je omogućavalo da se penju po drveću upravo kao današnji majmuni.

Detaljne analize provedene od strane američkog antropologa Holly Smitha 1994. pokazale su da Homo habilis nije bio "homo", drugim riječima "čovjek", nego "majmun". O analizama koje je ona načinila na zubima Australopithecusa, Homo habilisa, Homo erectusa i Homo neandertalensisa, Smith je izjavila slijedeće:

"Ograničavajući analize fosila na primjerke koji zadovoljavaju ove kriterije, obrasci dentalnog razvitka gracilnih Australopithecusa i Homo habilisa ostaju klasificirani sa afričkim majmunima. Oni od Homo erectusa i Neandertalaca su klasificirani sa ljudima."65

U toku iste godine, Fred Spoor, Bernard Wood i Frans Zonneveld, svi specijalisti u anatomiji, došli su na isti zaključak služeći se potpuno drugačijim metodom. Ovaj metod je baziran na komparativnoj analizi polukružnih kanala u unutrašnjem uhu ljudi i majmuna (kanali koji osiguravaju održavanje ravnoteže). Ovi kanali u ljudi, koji hodaju uspravno, znatno se razlikuju od istih kanala u majmuna, koji hodaju savijeni nadolje. Kanali unutrašnjeg uha svih Australopithecusa i štaviše, Homo habilis primjeraka, analizirani od strane Spoora, Wooda i Zonnevelda bili su isti kao u savremenih majmuna. Kanali unutrašnjeg uha u Homo erectusa bili su isti kao u savremenog čovjeka.66

Ovi nalazi donijeli su dva važna rezultata:

1. Fosili koji su označeni kao Homo habilis ustvari ne pripadaju klasi "homo", tj. ljudi, nego klasi Australopithecinesa, tj. majmuna.

2. I Homo habilis i Australopithecusi su bili živa bića koja su imala povijen hod, i zbog toga kostur majmuna. Oni, ni u kom pogledu, nisu imali nikakvu vezu sa ljudima.

Termin Homo rudolfensis je ime dato nekolicini fosilnih fragmenata iskopanih 1972. Klasa koja je tobože bila predstavljena sa ovim fosilom je također bila označena kao Homo rudolfensis zato što su ovi fosilni fragmenti bili nađeni u blizini Rudolfove rijeke u Keniji. Većina paleoantropologa prihvataju da ovi fosili ne pripadaju posebnoj vrsti, nego da je živo biće zvano Homo rudolfensis bilo ustvari Homo habilis.

Richard Leakey, koji je iskopao fosile, predstavio je lobanju, koju je nazvao "KNM-ER 1470" i rekao da je stara 2,8 miliona godina, kao najveće otkriće u historiji antropologije i imao je dalekosežni efekt. Prema Leakeyu, ovo biće koje je imalo mali lobanjski volumen kao Australopithecus, a ipak lice čovjeka, bilo je nedostajuća karika između Australopithecusa i čovjeka. Ipak, nakon kratkog vremena je shvaćeno da je čovjekoliko lice koje je imala KNM-ER 1470 lobanja, koja se stalno pojavljivala na naslovnim stranicama znanstvenih magazina, bilo rezultat pogrešnog spajanja fragmenata lobanje - što je moglo biti namjerno. Profesor Tim Bromage, autor mnogih studija o anatomiji ljudskog lica, naglasio je ovu činjenicu koju je otkrio uz pomoć kompjuterske simulacije 1992.:

"Kada je ona (KNM-ER 1470) prvi put rekonstruirana, lice je postavljeno na lobanju u gotovo vertikalnom položaju, umnogome nalik ravnim licima kod savremenih ljudi. Ali nedavne studije anatomskih odnosa pokazuju da u stvarnosti ovo lice mora biti istureno znatno prema naprijed, kreirajući tako majmunoliki izgled, više nalik na lice Australopithecusa."67

Evolucionistički paleoantropolog J. E. Cronin u vezi sa ovim izjavljuje slijedeće:

"...Njegovo relativno robusno građeno lice, spljošten nazo-alveolarni clivus (koji podsjeća na pljosnata lica australopithecinesa), niska maksimalna lobanjska širina (na sljepoočnim kostima), jaka očnjačka izbočina i veliki molari (na što ukazuju zaostali korijeni), sve su to relativno primitivne crte koje povezuju ovaj primjerak sa članovima roda A. africanus."68

C. Loring Brace sa Michigan University došao je do istog zaključka kao rezultat analiza koje je napravio na čeljusti i zubnim strukturama lobanje 1470 i rekao da je: "Veličina čeljusti i onog dijela koji sadrži molare pokazala da ER-1470 ima potpuno isto lice i zube kao u Australopithecusa."69

Profesor Alan Walker, paleoantropolog sa John Hopkins University, koji je kao i Leakey izveo mnoga istraživanja na KNM-ER 1470, brani stav da ovo biće ne bi trebalo biti klasificirano kao "homo", tj. kao ljudska vrsta (Homo habilis ili Homo rudolfensis), nego obrnuto, mora biti uključeno pod vrstu Australopithecus.70

Ukratko, klasifikacije kao Homo habilis ili Homo rudolfensis, koje su predstavljene kao prijelazne karike između Australopithecinesa i Homo erectusa, potpuno su imaginarne. Kao što je potvrđeno od strane mnogih istraživača danas, ova bića su članovi serije Australopithecinesa. Sve njihove anatomske karakteristike otkrivaju da je svaki od njih majmunska vrsta.

Nakon ovih bića, od kojih je svako majmunska vrsta, dolaze "homo" fosili, ili fosili ljudskih bića.

Prema nestvarnoj - izmišljenoj shemi evolucionista, unutrašnja evolucija homo vrste odvijala se slijedećim redoslijedom: prvo Homo erectus, onda Homo sapiens archaic i Neandertalski čovjek, onda Kromanjonski čovjek i, na kraju, savremeni čovjek. Međutim, sve ove klase u stvarnosti samo su originalne ljudske rase. Razlika između njih nije veća od razlike između jednog Eskima i jednog crnca ili između jednog Pigmeja i jednog Evropljanina.

Hajde da prvo ispitamo Homo erectusa, za kojeg se tvrdi da je najprimitivnija ljudska vrsta. Kao što riječ "erect" (što znači uspravan) i implicira, "Homo erectus" znači "čovjek koji hoda uspravno". Evolucionisti su morali odvojiti ove ljude od prethodnih dodajući kvalitet "uspravnosti", zato što su svi dostupni fosili Homo erectusa uspravni u takvoj mjeri koja nije uočena u bilo kojeg primjerka Australopithecusa ili Homo habilisa. Ne postoji razlika između kostura savremenog čovjeka i Homo erectusa.

Fosil Turkana djecaka, koji je pripadao rasi Homo erectus; gotovo da se ne moze razlikovati od kosturu savremenog covjeka.

Glavni razlozi za evolucioniste u definiranju Homo erectusa kao "primitivnog čovjeka" su volumen njegove lobanje (900-1100 ccm), koji je manji nego u prosječnog savremenog čovjeka, i njegove debele obrvne izbočine. Međutim, danas u svijetu postoje mnogi narodi koji imaju isti volumen lobanje kao Homo erectus (naprimjer Pigmeji) i postoje neke druge rase koje imaju izbočene obrve (naprimjer australijski Aboridžini).

Općenito je prihvaćena činjenica da razlike u lobanjskom volumenu ne znače obavezno razlike u inteligenciji ili sposobnostima. Inteligencija prije ovisi o unutrašnjoj organizaciji mozga, nego o njegovom volumenu.71

Fosili koji su učinili Homo erectusa poznatim svijetu su fosili Pekinškog i Javanskog čovjeka nađeni u Aziji. Međutim, vremenom se shvatilo da ova dva fosila nisu bila pouzdana. Pekinški čovjek sastojao se od nekih dijelova koji su izrađeni od gipsa, a čiji originali su izgubljeni, a Javanski čovjek je "sastavljen" od fragmenata lobanje i od karlične kosti koja je nađena metrima daleko od lobanje, bez ikakvih pokazatelja da su obje pripadale istom biću. Zbog ovoga su fosili Homo erectusa nađeni u Africi dobili tako uvećanu važnost. (Također bi trebalo biti primijećeno da su neki od fosila za koje je rečeno da su Homo erectus od strane nekih evolucionista bili uključeni u jednu drugu klasu - zvanu "Homo ergaster". O ovome između njih postoji neslaganje. Mi ćemo tretirati sve ove fosile pod klasifikacijom Homo erectusa.)

Najčuveniji od svih primjeraka Homo erectusa nađenih u Africi je fosil "Narikotome homo erectus" ili "Turkana dječak", koji je nađen blizu jezera Turkana u Keniji. Potvrđeno je da je to fosil 12 godina starog dječaka, koji bi bio 1,83 m visok u svom adolescentnom dobu. Uspravna građa kostura ovog fosila nije drugačija od one u savremenog čovjeka. Što se toga tiče, američki paleoantropolog Alan Walker rekao je da on sumnja da bi "jedan prosječni patolog mogao reći koja je razlika između skeletona ovog fosila i onog u savremenog čovjeka."72 Što se tiče lobanje, Walker je rekao da "ona veoma mnogo liči onoj u Neandertalca."73 Kao što ćemo vidjeti u slijedećem poglavlju, Neandertalci su savremena ljudska rasa. Zbog toga je Homo erectus također savremena ljudska rasa.

Čak i evolucionista Richard Leakey izjavljuje da razlike između Homo erectusa i savremenog čovjeka nisu ništa više do rasna varijanta:

INŽINJERI BRODOGRADNJE PRIJE 700  HILJADA GODINA

DREVNI MORNARI: "Prethistorijski ljudi su bili mnogo pametniji nego što smo pretpostavljali..." Vijesti objavljene u New Scientist 14. marta 1998. govore nam da su određeni ljudi, od strane evolucionista zvani Homo erectus, prakticirali pomorstvo još prije 700 hiljada godina. Ovi ljudi, koji su imali dovoljno znanja i tehnologiju da izgrade brodove i koji su posjedovali smisao i sposobnost da naprave korist od pomorskog transporta, teško mogu biti nazvani "primitivnim".

"Neko bi također mogao vidjeti razlike u obliku lobanje, u stepenu isturenosti lica, robusnosti obrva i tako dalje. Ove razlike vjerovatno nisu ništa izraženije nego što mi to vidimo danas, između različitih geografskih rasa savremenog čovjeka. Takva biološka varijacija nastaje kada su populacije geografski odvojene jedna od druge tokom jednog značajnog perioda vremena."74

Profesor William Laughlin, sa University of Connecticut, obavio je obimna anatomska ispitivanja na Inuitima i narodu koji živi na Aleutskim ostrvima i primijetio da su ovi ljudi neobično slični Homo erectusu. Zaključak na koji je Laughlin došao je bio da su sve ove posebne rase bile ustvari različite vrste Homo sapiensa (savremenog čovjeka):

"Kada razmotrimo široke razlike koje postoje između udaljenih grupa kao što su Eskimi i Bušmani, za koje je poznato da pripadaju unutar jedne jedine vrste - Homo sapiens, izgleda opravdano zaključiti da Sinanthropus (jedan primjerak Homo erectusa -ALC) pripada unutar ove iste raznolike vrste."75

Na drugoj strani, postoji veliki jaz između Homo erectusa, jedne ljudske rase, i majmuna koji su prethodili Homo erectusu u scenariju "evolucije čovjeka", (Australopithecus, Homo habilis, Homo rudolfenis). Ovo znači da su se prvi ljudi pojavili u fosilnom zapisu iznenada i bez ikakve evolucione historije. Ne može biti jasnijeg pokazatelja da su oni bili stvoreni.

Ipak, priznavanje ove činjenice je totalno protivno dogmatskoj filozofiji i ideologiji evolucionista. Zbog toga, oni pokušavaju portretirati Homo erectusa, jednu čisto ljudsku rasu, kao napola majmunsko biće. U njihovim rekonstrukcijama Homo erectusa oni uporno crtaju majmunolike karakteristike. Na drugoj strani, sa sličnim grafičkim metodima, oni humaniziraju majmune kao što su Australopithecus ili Homo habilis. Time oni nastoje "približiti" majmune i ljudska bića i popuniti prazninu između ove dvije odvojene žive klase.