Ne postoji konkretan fosilni
dokaz koji podržava sliku "čovjeka-majmuna" koja se
neprekidno naučava i propagira od strane medija i evolucionističkih
akademskih krugova. Sa četkicama u svojim rukama evolucionisti
proizvode imaginarna bića, a činjenica da ovi crteži
ipak ne odgovaraju fosilima, predstavlja ozbiljan problem
za njih. Jedan od interesantnih metoda kojima se služe
da bi prevazišli ovaj problem je da "proizvedu" fosile
koje ne mogu pronaći. Piltdownski čovjek, najveći skandal
u historiji znanosti, tipičan je primjer ovog metoda.
Piltdownski čovjek: Orangutanska čeljust i lobanja
čovjeka!
Dobro poznati doktor i također amater
paleoantropolog, Charles Dawson, tvrdio je da je 1912.
godine pronašao čeljusnu kost i dio lobanje u jami u
Piltdownu u Engleskoj. Pa iako je čeljusna kost bila
više nalik na majmunsku, zubi i lobanja bili su kao
u čovjeka. Ovi primjerci su nazvani "Piltdownski čovjek".
Za njih se tvrdilo da su bili 500 hiljada godina stari,
a izloženi su u nekolicini muzeja kao apsolutni dokaz
evolucije čovjeka. Tokom više od 40 godina napisani
su mnogi znanstveni članci o "Piltdownskom čovjeku",
načinjene su mnoge interpretacije i crteži, a ovaj fosil
je bio predstavljen kao važan dokaz evolucije čovjeka.
Ne manje od pet stotina doktorskih teza bilo je napisano
o toj temi.55
Čuveni američki paleoantropolog Henry
Fairfield Osborn, dok je bio u posjeti British Museumu
1935., rekao je: "...Moramo se uvijek nanovo podsjećati
da je priroda puna paradoksa i ovo je jedno zadivljujuće
otkriće o ranom čovjeku..."56
Godine 1949. Kennet Oakley iz paleontološkog odjela
British Museuma iskušao je metod "testiranja florom",
jedan novi test korišten za određivanje dobi fosila.
Proba je načinjena na fosilu Piltdownskog čovjeka. Rezultat
je bio zapanjujući. Za vrijeme testa se shvatilo da
čeljusna kost Piltdownskog čovjeka ne sadrži nimalo
flourina. Ovo pokazuje da je bila sahranjena pod zemljom
ne više od nekoliko godina. A lobanja, koja je, kako
se na testu pokazalo, sadržavala samo malu količinu
fluorina, bila je stara samo nekoliko hiljada godina.
Posljednje hronološke studije napravljene
metodom fluorina otkrile su da je lobanja stara samo
nekoliko hiljada godina. Utvrđeno je da zubi u čeljusti
pripadaju jednom orangutanu i da su bili vještački umetnuti,
kao i da su "primitivne" alatke koje su otkrivene zajedno
sa fosilima ustvari samo jednostavne imitacije koje
su bile izoštrene čeličnim oruđima.57
ČELJUST
ORANGUTANAI LOBANJA ČOVJEKA
Fosil Piltdownskog čovjeka, koji
je obmanjivao svijet znanosti tokom više od
40 godina, bio je ustvari znanstvena prevara
počinjena od strane evolucionista kombiniranjem
dvije kosti koje su pripadale kosturima dvaju
raličitih vrsta - majmunskoj i ljudskoj.
Lijevo je lažni fosil i ilustrirani
imaginarni Piltdownski čovjek baziran na njemu.
U detaljnim analizama upotpunjenim
od strane Weinera ovaj falsifikat je javnosti otkriven
1953. Lobanja je pripadala 500 godina starom čovjeku,
a donjočeljusna kost je pripadala nedavno uginulom majmunu!
Zubi su nakon toga bili specijalno smješteni u niz i
dodani čeljusti, a zglobovi su bili napunjeni u namjeri
da podsjećaju na zglobove čovjeka. Onda su svi ovi dijelovi
obojeni kalijum-dihromatom da bi dobili zastarjeli izgled.
Ova boja počela je nestajati kada su dijelovi fosila
bili umočeni u kiselinu. Le Gros Clark, koji je bio
član tima koji je razotkrio falsifkat, nije mogao sakriti
svoje zaprepaštenje i rekao je da "tragovi" umjetne
abrazije odmah upadaju u oči. Ustvari, toliko su bili
očigledni da sa pravom možemo pitati - kako to da su
izmakli pažnji ranije?58
Nakon svega ovoga "Piltdownski čovjek" je žurno premješten
iz British Museuma gdje je bio izložen više od 40 godina.
Nebraska
čovjek: Jedan jedini svinjski zub
Godine 1922. Henry Fairfield Osborn, menadžer American
Museum of Natural History, objavio je da je u Zapadnoj
Nebraski, blizu Snake Broka, pronašao fosil u vidu zuba-molara
koji pripada pliocenu. Ovaj zub je navodno imao karakteristike
koje su zajedničke za čovjeka i majmuna. Započele su
duboke znanstvene rasprave u kojima su neki tumačili
da zub pripada Pithecanthropus erectusu, dok su drugi
tvrdili da je bliži ljudskom biću. Ovaj fosil, koji
je izazvao obimnu debatu, nazvan je "Nebraska čovjek".
Odmah mu je, također, dato i "znanstveno ime": Hesperopithecus
haroldcooki.
Mnogi autoriteti dali su Osbornu svoju podršku. Samo
na osnovu ovog jednog zuba, nacrtane su rekonstrukcije
glave i tijela Nebraska čovjeka. Štaviše, Nebraska čovjek
je čak naslikan zajedno sa njegovom ženom i djecom,
kao cijela porodica u prirodnom ambijentu.
Ova slika je nacrtana na
bazi samo jednog jedinog zuba i objavljena u
časopisu Illustrated London News 24. jula 1922.
Međutim, evolucionisti su bili izuzetno razočarani
kada je otkriveno da ovaj zub nije pripadao
ni majmunolikom biću, ni čovjeku, nego jednoj
izumrloj vrsti svinje.
Svi ovi scenariji razvijeni su samo od jednog zuba.
Evolucionistički krugovi priznali su ovog "čovjeka duha"
do te mjere da je jedan istraživač, po imenu William
Brayan, kada se suprotstavio ovim pristrasnim odlukama
koje se oslanjaju samo na jedan zub, bio veoma strogo
iskritiziran.
Godine 1927. pronađeni su također
i ostali dijelovi kostura ovog fosila. Prema ovim novootkrivenim
dijelovima, zub nije pripadao niti čovjeku, a niti majmunu.
Shvaćeno je da je pripadao jednoj izumrloj vrsti divlje
američke svinje - Prosthennophs. William Gregory ovako
je naslovio svoj članak objavljen u časopisu Science
u kome je objavio svoju grešku: "Hesperopithecus: Očito
ni majmun, a ni čovjek".59
Tada su svi crteži Hesperopithecus haroldcookija
i "njegove porodice" bili žurno izmješteni iz evolucione
literature.
Ota
Benga: Afrikanac u kafezu
Nakon
što je Darwin sa svojom knjigom The Descent of Man (Porijeklo
čovjeka) promovirao tvrdnju da je čovjek evoluirao iz
majmunolikog živog bića, počeo je tražiti fosile koji
bi ovu tvrdnju i podržali. Međutim, neki evolucionisti
vjerovali su da se "pola čovjek-pola majmun" bića mogu
naći ne samo u fosilnom zapisu, nego također, kao čak
i danas postojeća živa bića u različitim dijelovima
svijeta. U početku XX stoljeća ova potjera za "živim
prijelaznim karikama" vodila je nesretnim incidentima,
od kojih je jedan od najokrutnijih bio onaj sa Pigmejcem
po imenu Ota Benga.
Ota Benga je zatvoren 1904. od strane
jednog evolucionističkog istraživača u Kongu. Na njegovom
jeziku, ime Ota Benga značilo je "prijatelj". On je
imao ženu i dvoje djece. Vezan lancima i bačen u kafez
kao životinja, on je odveden u SAD gdje su ga evolucionistički
znanstvenici izložili javnosti u St. Louis World Fair
zajedno sa nekim majmunskim vrstama i predstavili ga
kao "čovjeku najbližu prijelaznu kariku". Dvije godine
kasnije, odveli su ga u Bronx Zoo-vrt u New Yorku i
tamo ga izložili pod oznakom "drevni preci čovjeka"
skupa sa nekoliko šimpanzi, gorilom po imenu Dinah i
orangutanom zvanim Dohung. Dr. William T. Hornaday,
evolucionista, direktor zoološkog vrta, držao je duge
govore o tome kako je ponosan što ima ovu izuzetnu "prijelaznu
formu" u svom zoo-vrtu i tretirao je zatvorenog Ota
Bengu kao običnu životinju. Nemoćan da se nosi sa tretmanom
kojemu je bio podvrgnut, Ota Benga je na kraju počinio
samoubistvo.60
Piltdownski čovjek, Nebraska čovjek, Ota Benga ...
Ovi skandali pokazuju da se evolucionistički znanstvenici
ne ustručavaju upotrijebiti bilo kakvu vrstu neznanstvenog
metoda da bi dokazali svoju teoriju. Imajući ovo na
umu, susrest ćemo se sa sličnom situacijom kada pogledamo
i na druge takozvane dokaze za legendu o "evoluciji
čovjeka". Imamo dakle jednu izmišljenu priču i armiju
dobrovoljaca spremnih na sve da tu priču i potvrde.
56
Stephen Jay Gould, "Smith Woodward's Folly", New Scientist,
February 5, 1979, p. 44. 57 Kenneth Oakley, William Le Gros Clark
& J. S, "Piltdown", Meydan Larousse, Vol 10, p. 133. 58 Stephen Jay Gould, "Smith Woodward's
Folly", New Scientist, April 5, 1979, p. 44. 59 W. K. Gregory, "Hesperopithecus Apparently
Not An Ape Nor A Man", Science, Vol 66, December 1927,
p. 579. 60 Philips Verner Bradford, Harvey Blume,
Ota Benga: The Pygmy in The Zoo, New York: Delta Books,
1992.