Evolucionisti pretpostavljaju da su morski beskičmenjaci, koji se pojavljuju u kambrijskom sloju, nekako evoluirali u ribe tokom desetina miliona godina. Međutim, upravo kao što kambrijski beskičmenjaci nemaju predaka, isto tako ne postoje ni prijelazne karike koje bi pokazivale da se između ovih beskičmenjaka i riba odigrala nekakva evolucija. Treba primijetiti da beskičmenjaci i ribe imaju enormne razlike u građi. Beskičmenjaci imaju tvrda tkiva izvana, dok su ribe kičmenjaci koje imaju svoja tvrda tkiva smještena unutar tijela. Jedna takva evolucija trebala bi milione koraka da bude završena i trebali bi postojati bilioni prijelaznih oblika koji bi predstavljali te korake.

Evolucionisti su kopali po fosilnim slojevima oko 140 godina tražeći ove hipotetične oblike. Oni su pronašli milione fosila beskičmenjaka i milione ribljih fosila, a ipak, niko nikada nije pronašao makar i jedan fosil koji je u sredini između njih. 

Jedan evolucionist, paleantropolog Gerald T. Todd, priznaje ovu činjenicu u članku naslovljenom "Evolucija pluća i porijeklo koščatih riba":

"Sva tri podrazreda koštanih riba pojavljuju se u fosilnom zapisu otprilike u isto vrijeme. Oni su morfološki već široko divergentni (razilaze se) i oni su teško oklopljeni. Kako su oni nastali? Kako to da svi oni imaju teški oklop? I, zašto nema tragova ranijih, intermedijarnih (prijelaznih) oblika?"30

Evolucioni scenarij ide jedan korak dalje i tvrdi da su se ribe, koje su evoluirale iz beskičmenjaka, onda transformirale u amfibije. Ali za ovaj scenario također nedostaju dokazi. Ne postoji niti jedan jedini fosil koji potvrđuje da su neka pola ribe/pola amfibije stvorenja ikada postojala. Ova činjenica je, iako nerado, potvrđena od strane dobro poznatog evolucionističkog autoriteta Roberta L. Carrolla, koji je autor djela Paleontologija kičmenjaka i evolucija: "Mi nemamo intermedijarnih fosila između rhipidistian riba (njegov omiljeni "predak" tetrapoda) i ranih amfibija."31 Dva evolucionista, paleontolozi Colbert i Morales su u vezi s tri osnovne klase amfibija - žaba, guštera i caecilija, dali ovakav komentar:

"Nema dokaza bilo kakvih paleozoičnih amfibija koje su imale kombinirane karakteristike koje bi bile očekivane za jednog jedinog zajedničkog pretka. Najstarije poznate žabe, gušteri i caecilije veoma su slične svojim živim prethodnicima."32

Prema hipotetičnom scenariju prelaska "iz mora na kopno", neke ribe su osjećale potrebu da pređu iz mora na kopno zbog problema sa ishranom. Ovo, naravno, nije potkrijepljeno dokazom. Ova tvrdnja je "potkrijepljena" neosnovanim i spekulativnim crtežima kao što je ovaj gore.

Sve do prije pedeset godina, evolucionisti su smatrali da je jedno takvo biće doista i postojalo. Ova riba, zvana Coelacanth, čija je starost procijenjena na 410 miliona godina, bila je predstavljena kao prijelazna forma sa jednim primitivnim plućima, sa razvijenim mozgom, sa digestivnim i cirkulatornim sistemom spremnim da funkcionira na zemlji i čak sa jednim primitivnim mehanizmom za hodanje. Ove anatomske interpretacije prihvaćene su kao nepobitna istina među znanstvenim krugovima sve do kraja 30-ih godina. Coelacanth je bio predstavljen kao jedna prava prijelazna forma koja dokazuje evolucioni prijelaz iz vode na kopno.

Međutim, 22. decembra 1938. načinjeno je jedno veoma interesantno otkriće u Indijskom okeanu. Ulovljen je jedan živi član familije Coelacantha, prethodno predstavljenog kao jedna prijelazna forma koja je izumrla prije sedamdeset miliona godina! Otkriće jednog "živog" prototipa Coelacantha je, bez sumnje, zadalo jak udarac evolucionistima. Evolucionista, paleoantropolog J. L. B. Smith je rekao da on ne bi mogao biti više iznenađen čak i kad bi naišao na živog dinosaura.33 U godinama koje su uslijedile, u više navrata, u različitim dijelovima svijeta ulovljeno je 200 Coelacantha.

Živi Coelacanthi otkrili su koliko daleko evolucionisti mogu otići u dotjerivanju svojih imaginarnih scenarija. Nasuprot tvrdnjama, Coelacanthi nisu imali primitivna pluća, niti veliki mozak. Za organ koji su evolucionisti predstavili kao primitivna pluća ispostavilo se da nije bio ništa drugo do jedna lipidna kesa.34 Štaviše, Coelacanth, koji je predstavljen kao "kandidat za reptila koji je polahko postajao pripremljen da prijeđe iz vode na kopno", bio je ustvari riba koja živi u dubinama okeana i koja se nikada ne približava površini bliže od 180 metara.35
 

410 miliona godina star fosil Coelacantha. Evolucionisti su tvrdili da je on bio prelazni oblik iz vode na kopno. Živi primjerci ove ribe uhvaćeni su mnogo puta od 1938. godine, osiguravajući dobar primjer obima spekulacija u koje se upuštaju evolucionisti.

 

ZAŠTO JE PRIJELAZ IZ VODE NA KOPNO NEMOGUĆ?

Evolucionisti tvrde da je jednog dana jedna vrsta koja je živila u vodi nekako stupila na kopno i bila transformirana u vrstu koja živi na kopnu. Postoji jedan broj očiglednih činjenica koje čine takav prijelaz nemogućim: 1. Nošenje vlastite težine: Bića koja žive u moru nemaju problema u nošenju svoje vlastite težine. Međutim, većina bića koja žive na kopnu troše 40% svoje energije samo na nošenje svojih tijela okolo. Stvorenja koja bi prelazila iz vode na kopno trebala bi razviti novi mišićni i koštani sistem (!) da bi tako istovremeno odgovorila novoj potrebi za energijom, što je nemoguće da se dogodi slučajnim mutacijama. 2. Zadržavanje toplote: Na kopnu se temperatura može brzo promijeniti i varirati u širokom opsegu. Stvorenja koja žive na kopnu imaju tjelesne mehanizme koji im omogućuju da mogu izdržati tako velike temperaturne promjene. Međutim, u moru se temperatura mijenja polahko i takve promjene ne dešavaju se unutar nekog velikog opsega. živi organizmi koji imaju tjelesni sistem reguliran prema konstantnoj temperaturi mora trebali bi steći zaštitni sistem da bi osigurali minimum štete od temperaturnih promjena na kopnu. Besmisleno je tvrditi da su ribe stekle jedan takav sistem slučajnim mutacijama odmah nakon što su stupile na kopno. 3. Korištenje vode: Ono što je neophodno za metabolizam je da voda, a čak i vlaga, trebaju biti korišteni štedljivo zbog oskudnih izvora vode na kopnu. Naprimjer, koža treba biti dizajnirana tako da dozvoli gubitak vode samo do određene mjere, dok bi u isto vrijeme sprečavala prekomjerno isparavanje. Zbog toga, živa bića koja borave na kopnu imaju osjećaj žeđi, dok ga organizmi koji žive u vodi nemaju. Pored toga, koža životinja koje žive u vodi nije pogodna za jednu nevodenu sredinu. 4. Bubrezi: Organizmi koji žive u vodi mogu lahko izbaciti otpadne materije, posebno amonijak, iz svojih tijela, budući da se tu u njihovoj sredini nalazi mnogo vode. Na kopnu, voda mora biti korištena ekonomično. Eto zašto ova živa bića imaju bubrege. Zahvaljujući bubrezima, amonijak se skladišti tako što se pretvara u ureu, i na taj način se koristi minimalna količina vode za njegovo izlučivanje. Dodatno, potrebni su novi sistemi da osiguravaju funkcioniranje bubrega. Ukratko, s ciljem da pređu iz vode na kopno živa bića bez ijednog bubrega trebala su iznenada i odjednom razviti cijeli bubrežni sistem. 5. Respiratorni sistem: Ribe "dišu" uzimajući kisik rastvoren u vodi koji onda propuštaju kroz škrge. Oni ne mogu živjeti više od nekoliko minuta izvan vode. Da bi opstali i živjeli na kopnu, oni moraju naprasno, u jednom trenu, steći jedan savršen plućni sistem. Nema zaista nimalo sumnje da je nemoguće da su se sve ove dramatične fiziološke promjene mogle desiti slučajno, u istom organizmu i u isto vrijeme.