Zbog zakona genetike otkrivenih u prvoj četvrtini XX stoljeća, Darwinova teorija je ušla u duboku krizu. Ipak, jedna grupa znanstvenika koji su bili riješeni da ostanu lojalni Darwinu nastojali su pronaći rješenja. Oni su se okupili na sastanku organiziranom od strane Geological Society of America 1941. godine. Genetičari, kao G. Ledyard Stebbins i Theodosius Dobzhansky, zoolozi kao što su Ernst Mayr i Julian Huxley, paleontolozi kao George Gaylord Simpson i Glenn L. Jepsen, i matematički genetičari kao što su Ronald Fisher i Sewall Right, nakon dugih diskusija, konačno su se dogovorili kako "zakrpiti" darvinizam.

Charles Darwin

Ovaj kadar fokusirao se na pitanje porijekla pogodnih varijacija koje su tobože naveli žive organizme da evoluiraju - što je jedna tema koju i sam Darwin nije bio u stanju objasniti, nego je, jednostavno, bio osuđen na korak postrance, tj. da je zaobiđe, oslanjajući se na Lamarcka. Ideja je sada bila "slučajna mutacija". Oni su nazvali ovu novu teoriju "Moderna sintetička evoluciona teorija", ona je bila formulirana dodavanjem koncepta mutacije Darwinovoj tezi prirodne selekcije. U jednom kratkom vremenu, ova teorija postala je poznata kao "neodarvinizam", a oni koji su postavili ovu teoriju nazvani su neodarvinisti.

Decenije koje su uslijedile postale su era očajničkih pokušaja da se neodarvinizam dokaže. Već je bilo poznato da su mutacije - tj. "nezgode"- koje se odigravaju u genima živih organizama uvijek bile štetne. Neodarvinisti su pokušali ustanoviti jedan primjer za "pogodnu mutaciju" izvodeći hiljade eksperimenata sa mutacijama. Svi njihovi pokušaji završili su potpunim neuspjehom.

Oni su također pokušali dokazati da su prvi živi organizmi mogli postati slučajno, pod primitivnim zemaljskim uvjetima koje je teorija postavila, ali isti neuspjeh pratio je također i ove eksperimente. Svaki eksperiment koji je nastojao dokazati da bi život mogao nastati "slučajno - propao je. Računi vjerovatnoće dokazuju da čak niti jedan jedini protein, gradivni blok života, nije mogao postati slučajno. A ćelija - koja se prema evolucionistima tobože pojavila slučajno pod primitivnim i nekontroliranim zemaljskim uvjetima - nije mogla biti sintetizirana čak ni pomoću najsofisticiranijih laboratorija XX stoljeća.

Neodarvinistička teorija je također potučena fosilnim zapisom. Nikada, bilo gdje u svijetu, nisu pronađeni nikakvi "prijelazni oblici", koji su tobože trebali pokazati postepenu evoluciju živih organizama od primitivnih do naprednih vrsta, kao što je to neodarvinistička teorija tvrdila. U isto vrijeme, komparativna anatomija otkrila je da vrste, za koje se pretpostavljalo da su evoluirale jedna iz druge, ustvari imaju veoma različite anatomske karakteristike i da one nikada nisu mogle biti preci ili potomci jedni drugima.

PRIMITIVNI NIVO ZNANOSTI I TEHNOLOGIJE U DARWINOVO VRIJEME Kada je Darwin promovirao svoje pretpostavke, discipline genetika, mikrobiologija i biohemija još nisu postojale. Da su one bile otkrivene prije nego je on predlozio svoju teoriju, Darwin bi lahko mogao prepoznati da je njegova teorija bila neznanstvena i mozda ne bi ni pokušao promovirati takve besmislene tvrdnje. Informacija koja odreduje vrste vec postoji u genima i nemoguce je da prirodna selekcija proizvede nove vrste kroz izmjene u genima. Slicno tome, svijet znanosti u tom periodu imao je jedno veoma plitko i prosto razumijevanje grade i funkcija celije. Da je Darwin imao šansu vidjeti celiju pod elektronskim mikroskopom, on bi se osvjedocio u veliku kompleksnost i izvanrednu gradu organela celije. On bi svojim vlastitim ocima vidio da nije bilo moguce da jedan takav kompliciran i kompleksan sistem nastane kroz male varijacije. Da je on znao nešto o biomatematici, tada bi shvatio da cak niti jedna jedina proteinska molekula, da ne govorimo o jednoj cijeloj celiji, nije mogla postati slucajno. Jedna studiozna analiza celije je bila moguca tek nakon otkrica elektronskog mikroskopa. Primitivnim mikroskopima prikazanim ovdje, u Darwinovo vrijeme je bilo jedino moguce vidjeti vanjsku površinu celije.

Ali neodarvinizam ionako nikada nije ni bio znanstvena teorija, nego jedna ideološka dogma, ako se već ne može reći da je bio jedna vrsta "religije". Eto zašto je pobornici evolucije još uvijek nastavljaju braniti, uprkos svim dokazima koji govore suprotno njoj. Međutim, jedna stvar oko koje se oni ne mogu složiti je pitanje: "koji je od različitih modela predloženih za realiziranje evolucije onaj ‘pravi’?". Jedan od najvažnijih, od svih ovih modela evolucije, fantastični je scenario poznat kao "punctuated equilibrium".

Mnogi znanstvenici koji vjeruju u evoluciju prihvaćaju neodarvinističku teoriju polaganog, postepenog razvitka. U posljednjim decenijama, međutim, predložen je jedan drugačiji model. Nazvan "punctuated equilibrium", ovaj model odbacuje darvinističku ideju akumulirajućeg razvitka korak po korak i smatra da se umjesto toga evolucija odigrava u velikim, isprekidanim "skokovima".

Prvi glasni branitelji ovog mišljenja pojavili su se početkom 70-ih. Dva američka paleoantropologa, Niles Eldredge i Stephen Jay Gould, bili su veoma svjesni da su tvrdnje neodarvinističke teorije apsolutno pobijene fosilnim zapisom. Fosili su dokazali da živi organizmi nisu postali postepenom evolucijom, nego da su se pojavili iznenada i potpuno formirani. Neodarvinisti su živjeli, i još uvjek žive, sa nježnom nadom da će nedostajući prijelazni oblici jednog dana biti pronađeni. Shvatajući da je ova nada neosnovana, Eldredge i Gould i pored svega toga nisu bili u stanju ostaviti svoju evolucionu dogmu, tako da su predložili jedan novi model: "punctuated equlibrium". To je tvrdnja da se evolucija nije odigrala kao rezultat manjih varijacija, nego radije u iznenadnim i velikim promjenama.

Ovaj model nije bio ništa drugo nego jedan model iz mašte. Naprimjer, evropski paleontolog O. H. Shindewolf, koji je poslužio kao primjer Eldredgeu i Gouldu, tvrdio je da je prva ptica izašla iz reptilskog jajeta kao rezultat jedne "velike mutacije", to jest, kao rezultat jednog velikog "incidenta-nezgode" koji se odigrao u genetskoj strukturi.10 Prema toj istoj teoriji, neke životinje koje su živjele na kopnu preobrazile su se u velike kitove pretrpjevši iznenadnu i sveobuhvatnu transformaciju. Ove tvrdnje, totalno kontradiktorne svim pravilima genetike, biofizike i biohemije znanstvene su onoliko koliko su znanstvene i bajke o žapcima koji se pretvaraju u prinčeve. I pored svega toga, ogorčeni krizom u kojoj su neodarvinističke tvrdnje bile, neki paleontolozi-evolucionisti prigrlili su ovu teoriju čija je karakteristika da je čak još bizarnija negoli sam neodarvinizam.

Jedina svrha ovog modela bila je osigurati objašnjenje za pukotine u fosilnom zapisu koje neodarvinistički model nije mogao objasniti. Međutim, teško da je to bio racionalan pokušaj - objašnjavati fosilne pukotine u evoluciji ptica sa tvrdnjom da je "jedna ptica odjednom iskočila iz reptilskog jajeta" - zato što po vlastitom priznanju evolucionista, evolucija jedne vrste u drugu zahtijeva veliku i povoljnu promjenu u genetskoj informaciji. Međutim, nijedna mutacija ne poboljšava genetsku informaciju, niti joj dodaje novu.

Danas, desetine hiljada znanstvenika širom svijeta, posebno u SAD i Evropi, prkose teoriji evolucije i objavili su mnoge knjige o ništavnosti te teorije. Ovo gore su neki od primjera.

Štaviše, model "punctuated equilibrium" kolabira od svog samog početka zbog nemogućnosti da odgovori na pitanje postanka života, što je također pitanje koje od samog početka pobija i neodarvinistički model. Budući da čak niti jedan jedini protein ne može postati slučajno, rasprava o tome da li su organizmi izgrađeni od triliona tih proteina prošli kroz naglu ili "postepenu" evoluciju je besmislena.

Uprkos ovome, model koji prvo pada na um kada se govori o "evoluciji", danas je još uvijek neodarvinizam. U poglavljima koja slijede prvo ćemo ispitati dva imaginarna mehanizma neodarvinističkog modela i onda pogledati u fosilni zapis da bismo testirali taj model. Nakon toga ćemo se zadržati na pitanju porijekla života, koje poništava oba modela, i sve druge evolucionističke modele, kao npr. "evolucija skokovima".

Prije nego to uradimo, bilo bi korisno podsjetiti čitaoca da je realnost sa kojom ćemo se susretati na svakom stadiju takva da nam ukazuje da je scenario evolucije jedna bajka, jedna velika obmana koja je totalno u koliziji sa stvarnim svijetom. To je jedan scenario koji je bio korišten da obmanjuje svijet tokom 140 godina. Zahvaljujući posljednjim znanstvenim otkrićima, nastavak njezine odbrane je, na kraju, postao nemoguć.